Faramir i Frodo

Pravi vladar nije onaj koji grabi moć, nego onaj koji zna kada je se odreći.

To mi se čini jedna od velikih tema Gospodara prstenova.

Dirnuo me rastanak Faramira i Froda pri kraju drugog dijela. Između njih nastaje nešto što je u svijetu Prstena rijetko. Uzajamno povjerenje.

Faramir vidi da je Frodo iscrpljen i da nosi teret koji nitko drugi ne može nositi. Ne pokušava ga prisvojiti. Frodo pak u Faramiru prvi put susreće čovjeka koji ne želi ništa od njega.

Zanimljivo je usporediti tri čovjeka iz Gondora.

Boromir želi učiniti dobro, ali poseže za moći. Vjeruje da bi Prsten mogao poslužiti obrani Gondora.

Faramir želi učiniti dobro i spreman je odreći se moći. Ne vjeruje da se dobro može postići bilo kojim sredstvom.

Aragorn također odbija Prsten. Ali kod njega postoji još nešto. Zna da se kraljevstvo ne može utemeljiti na zlu.

Možda je Tolkienu važnije pokazati kako junaci postupaju kada im se moć ponudi, nego kako vladaju kada je jednom dobiju.

Zato možda nije najteže dobiti moć.

Teže je imati je i ne upotrijebiti je samo zato što možemo.

Prepoznajemo li danas čovjeka koji je dovoljno snažan da se moći odrekne?