Bili su to još oni kupei u kojima se sjedala mogu razvući pa postati nešto nalik ležajevima. U kupeu nas je bilo nekoliko. Nekako smo se rasporedili i, koliko je bilo moguće, svi zaspali.
Probudio sam se negdje u noći.
Odmah sam znao da sam prošao Josipdol.
Nisam znao koliko je točno prošlo vremena, ali vlak...
Znao sam ga po tome što je uvijek nosio veliku, pomalo iskrzanu mapu s crtežima, umotanu u najlonsku vrećicu da je kiša ne uništi. U toj je mapi bio cijeli jedan svijet.
Ja zapravo ne znam starjeti. Nitko me tome nije učio.
Tomislav Viduka
Godine 1984. bio sam student prve godine psihologije. Vraćao sam se iz Rijeke u Josipdol kasnim vlakom i, kao i obično, presjedao u Oštarijama.
Kao da ne možemo podnijeti mjesto između.
Eco je dugo gradio prostor.
Pravi vladar nije onaj koji grabi moć, nego onaj koji zna kada je se odreći.
Stela Šimunić, osobna ispovijed: "O spavačima, šetačima, tragačima i šetačima" (5. poglavlje)
Za one kojima je potreban prostor u kojem se čovjek može ponovno sabrati i početi misliti vlastitim mislima.
Za one što trebaju prostor u kojem se čovjek može ponovno sabrati i početi misliti vlastitim mislima.
Dugo godina radio sam individualno, a u posljednje vrijeme sve više razmišljam o ponovnom pokretanju grupa.
Individualni i grupni susreti za ljude koji žele dublje razumjeti sebe, svoje obrasce, odnose i unutarnje konflikte. Rad se temelji na dugogodišnjem iskustvu psihološkog, filozofskog i iskustvenog pristupa čovjeku, kroz otvoren dijalog i dubinsku refleksiju.
Dugo već ne radim grupno (posljednjih 15ak godina samo individualno). Razmišljam obnoviti od...
