Možda smo ovdje samo da probavimo

I. Kad vrijeme stane

Bio sam dijete. Premalen da hodam grobljem sam. Baka me držala u naručju. Rekla je: "Ona je umrla. Sad će je zakopati."

I sve je bilo gotovo razumljivo — osim jednog detalja.

Na njezinoj ruci… bio je sat.

U mene se uselilo pitanje koje tada nisam znao izgovoriti: zašto mrtva žena nosi sat? Možda zato što su sat i čovjek postali suputnici i ne znaju se rastati čak ni pred pragom ničega.

Kasnije sam čitao o tome da se čovjek iskreno susreće sa sobom tek u susretu sa smrću. Ali ja sam to već znao — tamo, u bakinom naručju.

Danas razmišljam o tom satu. Je li pokazivao točno? Je li zastao u trenutku smrti?

Postoje običaji u kojima se pokojniku stavlja češalj, molitvenik, čak i novac, ključevi, maramice. Ali sat… sat je nešto drugo.

Sat je vjerovanje da će vrijeme postojati i kad nas više ne bude. Ili čežnja. Da se barem jednom, u tom drugom svijetu, možemo osvrnuti i reći: "Bilo je točno toliko."

II. Gnijezdo

Ne znam kad su došle.

Ptice.

U početku sam mislio da je to tek neka misao, ili blagi propuh iznutra.

Ali sad vidim — one traže prostor.

Ne može se u prsima graditi šuma, ali pokušavam.

Malo zelenila od jučer.

Malo modrine iz sna.

Pokoji oblak u međurebrenom razmaku.

Letim kad one lete.

Kad ćute, ćutim i ja.

Ne iz tuge,

nego iz svijesti da riječi

ne bi stale među perje.

Ponekad se učini da bi izletjele, ali samo prođu do ramena i vrate se.

Kao da je vani previše stvarno.

Polja, kuće, potok...

govore mi:

"Ako želiš da ostanu,

moraš se dogovoriti s nama."

I šutim. I šutim.

I u toj tišini,

čoha se krilo.

III. Ona zna

Kiša pada.

Ali ne hladi.

Gori kao koža

što pamti dodir.

S neba ne dolazi milost.

Dolazi istina.

Kap po kap.

Ogoljena.

Ostaje samo zemlja.

Mokra.

I ja na njoj,

bez obrane.

Tijelo prima.

Duša ne odbija.

Kiša me ne pita tko sam.

Ona zna.

IV. Kuhanje

Kuha oko nas. Kuha u nama.

Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".

Nekad je netko drugi kuhao za nas.

Mama. Baka.

Sjećam se maminih torti.

Bakinih lepinja.

Toplina, mir, pripadanje.

Bilo je dovoljno samo biti tu i jesti. I to je bilo sve.

Danas… kuhamo sami.

I probavljamo.

Ponekad dugo, dugo. Godinama.

Jer nisu svi obroci bili slatki.

Terapija je, na kraju, možda samo proces probavljanja. Ne samo vlastitih obroka — nego i tuđih, prenesenih, zaboravljenih, utisnutih.

U stomaku duše skupljaju se stari okusi: ostavljena večera nakon svađe, neprobavljena pljuska, zalogaj sramote, hladno servirana krivnja, obiteljski recept "šuti i trpi", ili ono jelo koje je uvijek moralo biti pojedeno — bez pitanja, bez otpora.

Sve je tu — u nama. Kao u starom zamrzivaču.

I kad sjednemo jedno nasuprot drugome, ne znamo još tko je tko — tko kuha, tko jede, tko odbacuje, tko miješa.

Ponekad terapeut nije ni kuhar ni gost — nego zrcalo u kojem netko sam polako vidi zaboravljene sastojke. I pita se: što ću s ovim? Je li ovo još moje? Mogu li to iskoristiti? Ili treba ići u kompost?

A možda je sve zapravo igra. Jedna velika kuhinja duše u kojoj nitko ne zna pravi recept, ali svi traže onu staru, poznatu juhu, koja miriše na djetinjstvo i prihvaćanje.

A kamo idemo?

Tamo gdje nas nešto u nama vodi. Kroz mirise, kroz okus, kroz gutljaj po gutljaj — ka nekom mjestu gdje ne moramo sve razumjeti, nego ponekad samo sjediti. Žvakati. Oprostiti želucu što mu treba vremena. I pustiti da tijelo zna.

Možda nismo ovdje da sve razjasnimo.

Možda smo ovdje da probavimo.

S ljubavlju prema onome što jest — pa makar bilo i zagoreno.