Povratak

Črnomerec

Ljetno poslijepodne je. Jedna zgrada, kiosci, deseci autobusnih perona i dva tramvajska kolosijeka ugostili su sve one koji putuju s periferije i od centra. Asfalt, čelik, plastika i električni vodovi mehanički bruje i naslanjaju se na malu livadu u sredini okretišta. Taj prašnjavi otok posut je s nekoliko busenova požutjele trave, ispresijecan stazama koje su stvorili brzi koraci i okružen vrištećom vrućinom tramvajskih tračnica. 

Vidim ga kako sjedi na zidiću, zagrijanom zalazećim suncem. Leđa su mu savijena, laktovi naslonjeni na koljena, a dno dlanova uprto u bradu. Izmučen pogled s njegova lica probija se kroz dim cigarete koja gori opasno blizu desnog oka. Izgleda kao da je netko naslonio osušen kikiriki na ovalnu barijeru i uvalio mu tu cigaretu da barem malo liči na čovjeka.

Osjeća da ga promatram. Živciram ga i nema mi što reći. Zapravo, ne želi mi ništa reći, ali svejedno je svjestan da mora. Jer nema slobodnu volju. Pišem ga i pišem o njemu, a on je samo jedan aspekt mene. Ne upravlja ničime, a ne želi da mu zavirim u misli i osjećaje.

Jer zna da ih već sve poznajem samo ih trebam izvući i opisati kako bi se razumio. A on to osjeća kao invaziju, kao operaciju bez anestezije, kao gnjusan postupak i mučenje zbog kojeg mu neće biti bolje. Ostat će isti, zadimljen, razbijen i zaustavljen u vremenu. Onaj kojem će možda biti malo bolje bit ću ja. Samo ne prije nego iz njega ispišem esenciju.

Ne mogu to učiniti ako se ne disociram u njega i sve one koji su došli prije i poslije njega. On je samo u nekom centru asimetričnog kretanja. I predstavlja moju sliku jednog trenutka u kontinuitetu i kontinuumu.

Pridružit će nam se i drugi. I razgovarati s nama. Proživljavati mučenje. Nitko ne može pobjeći od toga. Sve ćemo ih pretočiti u njega, a zatim ću od njega tražiti sve što je on. I što su oni. Što smo mi.

Zna da mora surađivati. Zna da ne može nikoga upozoriti jer ako to učini sve kreće ispočetka. A ponavljanje stvari čini gorima, a obojicu umornijim.

„Zašto smo ovdje? Ovo okretište nije ništa posebno. Autobusi, tramvaji, par kioska i ona zgrada s kafićima na drugom kraju.“ – pita kao da želi nešto magično.

„Nije ovo legenda o kralju Arthuru pa da nam treba mač iz jezera. Ovdje smo prolazili tisuću puta. Ljepljivi asfalt, stare nadstrešnice i ti smrdljivi tramvaji koji stalno nekud idu su naša stvarnost.“ - suho mu odgovaram.

„Koji broj onda čekamo, kuda idemo?“ - ton mu je ravan, čini se praznim i kao da ne želi razgovarati. 

Uvijek je takav nakon što zapali cigaretu.

„Bilo bi nam lako da je samo tako. Prvo moram odlučiti koji su nam prioriteti. Gdje nas najviše boli i s kime bi se mogli najviše usrećiti.“ - objašnjavam mu bez puno uvijanja.

Vidim bljesak gnušanja i bijesa na njegovom licu dok pažljivo sprema dogorjelu cigaretu u malu kutijicu koju potom vraća u džep. Besmisleno je spremati ih, ali može raditi s njima što ga volja, ne smeta me.

„Lako i sreća, stvarno nemaš srama koliko je pod noktom crno. Ništa od ovoga nije lako. A o sreći da ne pričam. Kao da namjerno radiš debila od mene. Vadiš mi srce žličicom i uživaš u tome.“ - cvili i reži u isto vrijeme.

Predobro se poznajemo da bi me to uznemirilo. Toliko puta smo ovo prošli da je svjestan da nemamo izbora. Moramo probati i milijun puta iznova ako treba. Ili to ili zajedno nestajati pa propasti, sami i bez nade u budućnost. Ovo je jedini put.

I sad me traži da mu ga nacrtam i da ga vodim racionalnom putanjom. Da uzmem kartu našeg sazrijevanja i trauma i iscrtam najkraću rutu kao da sam Google Maps algoritam. Da samo zabadam postaje koje će nas odvesti do razrješenja. Samo ni ja nemam pojma.

On bi htio da ni njega ni one koje ćemo posjetiti ne boli previše. To nam je bio zajednički cilj na početku. Sada je jasno da je to nemoguće.

Stavljam mu ruku na rame, nitko me ne vidi osim njega. Ustaje i gleda me očima punim patnje pa primjećuje da sam se fokusirao na jedan od tramvaja. 

Na vrhu starih tamnoplavih kola žutom je bojom istaknut broj dva. Nevoljko ulazimo u stari vagon pun smeđih sjedala s kromiranim rukohvatima i zakovicama. Smrad ljetnog znoja urezan je u svaki milimetar oronulog poda. Sjeda i gleda kroz prozor. Ostaje samo pitanje kada ćemo stići.

Kozari bok