Oblomov s ruksakom I

Knjigu je kupio slučajno, u onom neodređenom raspoloženju u kojem čovjek ulazi u knjižaru ne znajući što traži, a izlazi s nečim što ga je, čini se, čekalo.

Oblomov. Ruski roman o čovjeku koji cijelo prvo poglavlje ne uspijeva ustati iz kreveta.

Vjeran se u početku smijao. Prepoznavao je u Iljiču nešto blago karikaturalno, pretjerano — čovjeka koji odlaže pisanje pisma upravitelju imanja tjednima, koji halat nosi kao oklop, kojem je i samo ustajanje čin za koji treba sabrati volju. Zabavljalo ga je to na način na koji nas zabavlja tuđa slabost kad smo uvjereni da je ne dijelimo.

Ali negdje oko stote stranice smijeh je postao tiši.

Nije to bila lijenost koju je prepoznavao. Bio je to, zapravo, opis nečega sasvim suprotnog: čovjeka koji iz dubokog unutarnjeg otpora brani svoj mir od svijeta koji mu neprestano nešto nudi — posao, brak, društvo, napredak — kao da je sve to jednako nasilno, jednako tuđe.

Vjeran je taj otpor poznavao. Samo njegova verzija nije ležala u krevetu. Njegova je verzija uzimala ruksak.

•

Bilo mu je šezdeset i dvije godine, a posljednji je prekid bio svjež dovoljno da još boli, i dovoljno star da više ne traži od njega svakodnevne suze, nego nešto suptilnije: duge večeri u kojima bi, čitajući, odjednom shvatio da već nekoliko stranica uopće nije pratio tekst, nego vodio unutarnji razgovor koji nije imao kraja.

Stan je bio malen, uredno neuredan — knjige u dva reda na policama, ploča na gramofonu koju tjednima nije mijenjao, i u kutu, pored prozora, polica koju je sam sklopio od starih dasaka nađenih kod kontejnera za krupni otpad. Nije bila savršena. Jedna je noga bila nešto kraća, pa je podmetnuo komad plute. Ali bila je njegova, u onom smislu u kojem stvar postane naša tek kad joj posvetimo nespretnost svojih ruku.

Sjetio se, čitajući dalje, Agafije Matvejevne — žene koja Oblomovu kuha, pegla, čisti, brine se, a da pritom ne traži od njega da bude netko drugi. Agafija ne želi da Oblomov ustane iz kreveta. Ona mu donosi doručak u krevet.

I baš je to, pomislio je Vjeran, ono što ga je kod cijele priče najviše uznemirilo.

Jer se sjetio stanodavke kod koje je nekoć, davno, prije nego što je sve ovo — brakovi, ljubavi, odlasci — uopće počelo, iznajmljivao sobu.

•

Soba je imala jedan prozor, okrenut prema unutrašnjem dvorištu, i u njoj je uvijek mirisalo pomalo na staro drvo i malo na juhu — ne nužno zato što se juha kuhala tog dana, nego zato što se, čini se, kuhala toliko puta da je miris ostao utkan u zidove, kao što se u stare knjige utkne miris tavana.

Vjeranu je tada bilo dvadeset i nešto. Iznajmljivao je tu sobu dok je čekao da mu se riješi stvar s prijašnjim stanom — nešto s ugovorom, nešto s vlasnikom koji se predomišljao — i mislio je da će ostati dva, možda tri tjedna.

Ostao je četiri mjeseca.

Gospođa Marija imala je tada možda sedamdeset godina, premda ju to nikad nije pitao, jer mu se činilo da bi pitanje o godinamai bilo nekako nepristojno, kao pitati nekoga koliko ima u banci. Bila je udovica dulje nego što ju je poznavao, u stanu koji je nekoć dijelila s mužem i koji je sada bio prevelik za jednu osobu, pa ga je dijelila sa studentima, uglavnom muškim, uglavnom tihim, koji su dolazili i odlazili kao sezone.

Prvih tjedan dana jedva da su razmijenili više od pozdrava. Ona bi ujutro pokucala na vrata, kratko, dvaput, i rekla samo "doručak", ostavljajući tanjur na stoliću u hodniku, kao da je ta formulacija — ne pitanje, ne ponuda, nego gola činjenica — dovoljna.

Tek je kasnije shvatio da doručak nije dio dogovora. Da ga nije platio.

Jedne večeri, vrativši se kasno s predavanja koje ga je iscrpilo više no što je očekivao, zatekao je na istom onom stoliću tanjur pokriven drugim tanjurom, da se ne ohladi.

Pokucao je na njezina vrata da zahvali.

— Niste morali — rekao je.

Pogledala ga je kao da je rekao nešto blago smiješno.

— Znam da nisam morala — odgovorila je. — Skuhala sam za sebe, pa sam skuhala malo više.

Ništa više od toga. Nije pitala je li gladan. Nije čekala da se zahvali opširnije.

Bio je naviknut na drukčije. U svakom odnosu koji je dotad imao postojao je neki, često neizrečen, sustav razmjene. Gospođa Marija kao da to pravilo nije poznavala. Ili ga je, što je vjerojatnije, odavno prerasla.

Jedne nedjelje, kad je ostao u sobi cijelo poslijepodne, čitajući, čuo je kucanje.

— Hoćete li juhu? — upitala je, s pladnjem u rukama.

— Hoću — rekao je, iznenađen koliko je to "hoću" izletjelo brzo, gotovo djetinjasto.

Sjela je na trenutak na rub kreveta i gledala kako jede.

— Dobra je — rekao je, s ustima punim.

— Znam — odgovorila je, bez lažne skromnosti. Samo je ustala, pokupila pladanj za kasnije, i otišla.

Te je noći Vjeran dugo ležao budan, pokušavajući shvatiti zašto mu je ta mala, gotovo nevažna scena ostala u sjećanju jače od mnogih noći koje su, barem naizgled, trebale biti važnije.

Možda zato, pomislio je mnogo godina kasnije, čitajući o Agafiji, što je to bila jedina ljubav koju je tada poznavao, a da pritom nije bila ni ispit, ni dug, ni obveza.

Bila je samo juha, ostavljena na stoliću, da se ne ohladi.

•

Imao je prijatelja koji je, kad god bi Vjeran spomenuo da je "opet netko nov", odgovarao istom rečenicom:

— Eto ti opet, labuđi pjev.

Prvi put kad je to čuo, nasmijao se. Drugi put malo manje. Treći put, negdje oko Lare, primijetio je da ga ta rečenica počinje nešto peckati, iako nije znao reći zašto.

Labud, kažu, pred kraj najljepše pjeva. Možda je prijatelj mislio na to da Vjeran u svakoj novoj vezi ulazi s nekom vrstom posljednje, gotovo očajničke intenzivnosti. Vjeran to nije htio tako gledati. Htio je vjerovati da jednostavno voli snažno, cijelim sobom, bez proračuna. Ali rečenica se vraćala, u noćima poput ove, kad bi čitao o Oblomovu koji se boji da će ga Olga pretvoriti u nekoga tko više nije on sam.

Boji li se i on toga? Ili se boji nečeg mnogo jednostavnijeg — da će ostati sam, pa stoga unaprijed bira trenutak odlaska, prije nego što netko drugi odluči umjesto njega?

Nije znao odgovor. Zapisao je pitanje na marginu knjige.

•

Negdje u sredini romana, dok Oblomov sve dublje tone u svoju fotelju, Vjeran je odložio knjigu i dugo gledao kroz prozor.

Sjetio se Jungove kuće u Bollingenu — kamene kule koju je Jung godinama gradio vlastitim rukama, ne zato što mu je trebala kuća, nego zato što mu je trebao prostor koji bi bio doslovno otjelovljenje njegove unutarnje strukture. Svaki kamen koji bi Jung sam postavio bio je, pisao je negdje, razgovor sa samim sobom.

Vjeran je pomislio na svoju policu od starih dasaka. Smiješno je usporediti komad plute pod kraćom nogom s Jungovom kamenom kulom. A opet — nije li poanta ista? Da čovjek, kad gradi nešto vlastitim rukama, makar i nespretno, gradi zapravo sebe?

Sjetio se Ane.

•

Ormar je bio nov, bijel, s vratima koja su se zatvarala uz tihi, zadovoljni klik — zvuk koji je, pomislio je Vjeran, vjerojatno trebao zvučati umirujuće, a njemu je svaki put zvučao kao da se nešto u njemu samom zaključava.

Ana ga je kupila prošlog tjedna, dok je on bio na putu. Stari ormar, onaj s jednim vratima koja su škripala i koji je nekako uvijek izgledao kao da nešto skriva, bio je iznesen, a na njegovo mjesto došao je ovaj, simetričan, dovršen.

— Lijep je — rekao je tada, i mislio je to iskreno.

— Zar ne? — rekla je Ana, sretna kao dijete. — Sad konačno sve ima svoje mjesto.

Nije se usudio reći joj da je upravo to ono što ga je, bez očitog razloga, uznemirilo. Da je stari ormar bio nešto što su zajedno naslijedili, prepravili, oko čijeg su se škripanja šalili — a novi je bio samo dovršen, kupljen, tuđ.

Stvari su se, mjesecima nakon toga, nastavile posvuda premještati. Jedne večeri, kasno, nakon što je po treći put te sezone premjestila njegov radni stol — "samo deset centimetara ulijevo, vidjet ćeš, puno je bolje" — sjeo je na rub kreveta i dugo gledao u pod.

Nije bio bijesan. Osjećao je samo veliki, tihi umor.

Ustao je. Izvukao je ruksak ispod kreveta, spakirao, bez žurbe, ono što mu je trebalo za nekoliko dana.

Ana je ušla dok je zatvarao patentni zatvarač.

— Kamo ideš?

— Trebam malo prostora — rekao je. — Vratit ću se za koji dan.

Nije se svađala. Samo ga je gledala, s izrazom koji nije mogao sasvim pročitati.

•

Hostel je bio tri ulice dalje. Krevet je škripao. Na zidu je visjela jedna jedina slika, otisak nekog lokalnog umjetnika, blijedoplave boje, nakrivljena udesno.

Spustio je ruksak na pod i sjeo na krevet. I onda, bez ikakvog posebnog povoda, osjetio je kako mu tijelo popušta — ne u plaču, nego u nečemu tišem, gotovo fiziološkom, kao kad čovjek konačno sjedne nakon što je predugo stajao.

Soba je bila mala, neugledna, posve tuđa. A ipak — po prvi put nakon mjeseci, osjećao je da diše punim plućima.

Nitko ovdje neće pomaknuti njegov stol. Krevet je bio neudoban, slika nakrivljena, ali oboje je bilo, u svojoj neudobnosti, potpuno njegovo — ili barem, ničije drugo.

Probudio se sljedećeg jutra s osjećajem koji nije imao već dugo — da je dan pred njim potpuno prazan, u dobrom smislu te riječi. Poslao je Ani poruku: Dobro sam. Javit ću se za koji dan.

Dani su prolazili lakše no što je mislio da hoće. Mislio je da je to privremeno. Da će se za tjedan dana vratiti, razgovarati, pronaći neki kompromis koji dosad nisu pronašli.

Nije dobio priliku.

•

Poruka je stigla osmog dana, kratka:

Mislim da je ovo jasan znak. Trebaš prostor koji ja ne mogu ni ne želim stalno iznova stvarati. Vrati se po svoje stvari kad ti odgovara. Neću biti tu.

Pročitao je poruku triput, sjedeći na rubu onog istog škripavog kreveta koji mu je tjedan dana ranije donio toliko olakšanja.

Olakšanje je sada izgledalo drukčije. Teže. Jer dok je prostor bio njegov, dok je mogao sam odlučiti kada će se vratiti, odlazak je bio sloboda. Sada, kad je netko drugi odlučio umjesto njega da povratka neće ni biti, ta ista soba odjednom je izgledala manja, više tuđa, hladnija.

Shvatio je, prvi put tako jasno, da postoje dvije posve različite stvari koje je dotad brkao: biti sam, i biti ostavljen.

•

Ana je prostor uvijek doživljavala kao nešto što govori, mnogo prije nego što je to ikome znala objasniti riječima.

Kao dijete, u stanu u kojem su knjige stajale naslagane u hrpama po podu jer police nikad nisu stigle biti montirane, u kojem su se stvari gomilale — roditeljski razvod koji se otegnuo godinama, očeve kutije koje nikad nisu bile raspakirane — naučila je nešto što joj se tada činilo sitnim, a što je kasnije postalo njezin poziv.

Prostor koji je u neredu, shvatila je, nije samo ružan. On zarobljava.

Kad je upoznala Vjerana, isprva ju je oduševilo upravo to što on, čini se, nije mario za takve stvari. Ta mu je lakoća davala nešto što je ona, u svojoj doživotnoj potrebi za kontrolom, duboko zavidjela. Mislila je da će, budu li dovoljno dugo zajedno, naučiti nešto jedno od drugoga.

Umjesto toga, s vremenom je shvatila da svaka promjena koju bi napravila u njihovu zajedničkom prostoru kod njega izaziva nešto što nije mogla posve imenovati, ali što je prepoznavala kao povlačenje. Nikad joj to nije otvoreno rekao. To ju je najviše boljelo.

One večeri kad je kupila novi ormar, bila je sretna cijeli dan. Kad je vidjela njegovo lice tog poslijepodneva — ono kratko, gotovo nevidljivo stezanje oko očiju prije nego što je rekao "lijep je" — znala je da je nešto pogrešno shvatio. Ali nije znala što bi drugo činila. Nije mogla prestati biti ono što jest samo zato što njezina potreba za redom u njemu budi nešto što nije mogla kontrolirati, a vjerojatno ni on sam.

Kad je, osmog dana njegova izbivanja, napisala onu poruku, nije to učinila u bijesu. Učinila je to nakon osam dana u kojima je, prvi put otkad su zajedno, imala priliku postaviti stvari onako kako je sama htjela.

I shvatila je, s nekom vrstom tihe, gotovo hladne jasnoće, da joj je lakše.

Ne sretnije. Lakše.

Ta razlika ju je uznemirila više od same odluke. Jer ako joj je lakše kad njega nema, što je onda zapravo značila sva ta ljubav?

Možda, mislila je kasnije, sjedeći u onoj istoj sobi, sada posve uređenoj onako kako je oduvijek htjela, da je najveća laž u ljubavi uvjerenje da, ako nekoga dovoljno voliš, prostor koji dijelite prestane biti pitanje.

Nije prestao biti pitanje. Samo je postao pitanje koje nijedno od njih nije znalo postaviti naglas, dok više nije bilo niti prostora niti vremena da se na njega odgovori zajedno.

Ormar je i dalje stajao tamo, bijel, simetričan. Nikome više nije bio lijep na način na koji je to bio prvog dana.

•

U jednom trenutku, nekoliko poglavlja dalje u romanu, Oblomov objašnjava zašto se boji braka s Olgom. Boji se, kaže, da će ljubav, jednom kad postane dužnost, kad postane raspored, prestati biti ljubav i postati nešto umornije, sivlje.

Vjeran je tu rečenicu pročitao triput.

Sjetio se kako je to izgledalo u njegovu životu — ne jednom, nego nekoliko puta. Uvijek isti obrazac: najprije pustolovina, otkrivanje, smijeh koji je trajao do kasno u noć. A onda, polako, pojava rasporeda. I onda bi, u pravilu, došao trenutak kad bi uzeo ruksak.

Sjetio se Lare.

•

Koncert je bio snimljen negdje sredinom sedamdesetih, na pozornici osvijetljenoj samo s dva reflektora. Vjeran nije tražio baš taj koncert. A onda je prepoznao pjesmu.

Sjetio se noći kad bi on i Lara sjedili na podu njezina stana, leđima naslonjeni na krevet, s bocom nečega između njih, i jedno drugome puštali pjesme. Imali su pravilo, nikad izgovoreno: nitko ne smije reći "poslušaj ovo" bez da potom šuti dok pjesma traje.

Jednom mu je, nakon jedne osobito duge pjesme, rekla:

— Ovo je tvoje vrijeme, zar ne? Ovo je ono kad te uhvatim da si stvarno tu.

Tek je kasnije shvatio da je imala pravo — da je u tim trenucima bio prisutniji nego u većini razgovora koje su ikad vodili. Možda zato što glazba nije tražila ništa od njega.

Pjesma na ekranu došla je do refrena. Vjeran je osjetio kako mu se grlo steže. Posegnuo je za telefonom. Prsti su mu, gotovo sami, već otvorili razgovor s njom.

Znao je točno što bi se dogodilo. Razgovor. Možda poziv. Možda susret. A onda, za nekoliko tjedana, ponovno bi se našli tamo gdje su bili prije kraja.

Spustio je telefon, zaslonom prema dolje, na stol.

Sjetio se nečega što mu je jednom, mnogo prije Lare, rekla Jasna, njegova bivša supruga.

— Ti znaš voljeti ženu kao nitko — rekla je tada. — Prvo je obaspeš svime što imaš. A onda, jednog dana, jednostavno uzmeš ruksak i odeš. I nikad nisam shvatila je li to hrabrost ili bijeg.

Nije joj tada odgovorio. Nije znao ni sada.

Ali sjedeći u mraku, pomislio je da možda pitanje nije u tome je li to hrabrost ili bijeg. Možda je pitanje bilo hoće li ikada moći oboje zadržati u istoj ruci — glazbu i ženu koja je slušala s njim, a da ne mora, prije ili kasnije, izabrati između njih tako da jedno od to dvoje jednostavno uzme ruksak i ode.

Te noći nije poslao pjesmu. Ali ju je, nekoliko dana kasnije, zapisao na popis — svoj, privatni — pod naslovom koji nije namijenio nikome osim sebi:

Stvari koje čuvam, a ne dijelim.

•

Lara je znala, otprilike u isto vrijeme kad je i Vjeran to znao, da nešto u njihovoj vezi popušta — samo što je ona to znanje nosila drukčije. On bi se povlačio u šutnju. Ona bi to osjećala u tijelu, kao pritisak u grudima koji se pojavljuje navečer, baš kad bi trebalo biti najljepše.

Nedostajali su mu razgovori koje je imao s ljudima koje ona nije poznavala. Vidjela je to u načinu na koji bi, dok bi ona pričala o danu, njegov pogled znao otploviti negdje iza njezina ramena.

Isprva je mislila da je rješenje u tome da postane manje. Pokušala je to nekoliko mjeseci. Postalo joj je od toga samo gore.

Pravo je rješenje, shvatila je mnogo kasnije, bilo sasvim suprotno. Ne manje sebe. Više sebe, ali odvojeno od njega.

One večeri kad je čula istu pjesmu, osjetila je isti onaj stisak u grudima, samo sada bez razloga da ga povezuje s njegovom odsutnošću u sobi punoj njega. Pomislila je da bi mu mogla poslati poruku. Sjedila je s telefonom u ruci dulje nego što bi priznala bilo kome, pokušavajući se sjetiti je li joj nedostajao on, ili joj je nedostajalo ono stanje u kojem je, uz njega, mogla biti potpuno prisutna u glazbi, u trenutku, u sebi.

Shvatila je, naposljetku, da ne zna razliku. I da upravo ta nesigurnost jest razlog zašto to ne smije učiniti.

Spustila je telefon.

Nije to učinila mirno, kao što je on to, u istom trenutku, u svom stanu, učinio sa svojim telefonom. Njoj je ta odluka iscijedila nekoliko suza. Ali ih je pustila da padnu, a onda je ustala, otišla do police — vlastite, koju je sama posložila — i stavila drugu ploču.

Ne njihovu pjesmu. Nešto novo. Nešto što je tek počinjala voljeti, sama.

Bilo je to, pomislila je, malo kao da ponovno uči hodati. Nespretno. Polako.

Ali vlastitim korakom.

•

Sutradan ujutro, dok je pio kavu, nazvao ga je sin da pita je li slobodan za ručak. Vjeran je rekao da jest. Spustio je telefon i zagledao se u knjigu, otvorenu na mjestu gdje ju je sinoć ostavio, olovkom podcrtano:

"On nije znao što da počne, jer nikad nije ni znao što hoće."

Nasmiješio se, pomalo gorko.

Možda je to, pomislio je, i njegovo pitanje za sljedećih nekoliko stotina stranica — ne zašto odlazi, nego zna li uopće, kad odlazi, kamo zapravo ide. Ili ide li samo odande.

Ustao je, stavio šalicu u sudoper, i odlučio da će danas, poslije ručka sa sinom, otvoriti onu kutiju starih fotografija koju nije otvarao od useljenja.

Negdje unutra, znao je, bila je i fotografija kuće pored ribnjaka.