O snovima i vremenu

Godine 1984. bio sam student prve godine psihologije. Vraćao sam se iz Rijeke u Josipdol kasnim vlakom i, kao i obično, presjedao u Oštarijama.

(Prije nekoliko godina pisao sam o tome no nedavni razgovor o snovima s jednim prijateljem ponovno me vratio na tu temu i otvorio jedno sasvim novo pitanje...: Što činiti ako smo ušli u krivi vlak? :: Vanja - zapisi https://share.google/Wx90ZGehUKftcizP9)

Poput mnogih mojih vršnjaka koji su se iz različitih razloga našli na raskršću u Oštarijama, nisam znao da je nekoliko dana ranije uveden novi vozni red. Brzi vlak Zagreb–Split sada je stajao na manje sstanica.

Iznenađeni smo gledali kako vlak prolazi.

U Josipdolu ne staje.

S čežnjom sam gledao u smjeru svoje kuće. Mama je vjerojatno već pripremila večeru koja me čeka u kuhinji, prekrivena kariranom kuhinjskom krpom.

Dobro, stat će u Plaškom, stanici nakon Josipdola.

Ali ne.

I tako se, gotovo neprimjetno, dogodilo nešto neobično.

Najprije sam pokušavao smisliti što sada. Koga poznajem u Splitu? Koga bih mogao ujutro nazvati, koga iznenaditi? Kako ću se snaći ako stignem tamo?

A onda mi je, malo-pomalo, postalo svejedno.

Putovanje je postalo zanimljivo.

Nisam imao cilj. Nisam morao stići.

Bio sam miran.

Promatrao sam putnike koji su sa mnom stajali u hodniku. Vlak je bio pun, kao što su vlakovi tih godina često bili. Ljudi su putovali jedni uz druge, svatko prema nekom svom odredištu.

I tada mi se dogodilo nešto što i danas pamtim.

Kao da se nešto promijenilo između mene i vremena.

Vrijeme više nije bilo ono što me tjera prema nečemu što moram stići učiniti. Kao da se slilo u samo iskustvo putovanja. Nije mi bilo neprijatelj, nije me požurivalo. Putovali smo zajedno.

Bila je to neka vrsta jasnoće.

Tada sam zavolio takve trenutke: trenutke u kojima mogu jednostavno bivati u vremenu.

Nedavno sam razgovarao s jednim prijateljem o dva njegova sna.

U prvom snu putovao je kroz neki grad koji je podsjećao na Rijeku, ali to nije bila Rijeka koju poznaje. Trebao je obaviti neki posao, predati novac dvojici ljudi. Oni su prebrojili novac i rekli mu:

„Dobro je.“

Izlazeći, pitao se je li posao sada završen.

A onda mu je došla jednostavna misao:

Znaju oni svoj posao.

U drugom snu putovao je vlakom. Izašao je na nekoj maloj stanici i tek tada shvatio da su mu stvari ostale u vlaku. Pokušao se vratiti, ali vlak koji je sada stajao na stanici nije bio njegov. Njegov je vlak već otišao.

Jedan željezničar potrudio se pronaći izgubljene stvari. Nakon nekog vremena vratio se i pružio mu mobitel.

Ali to nije bio mobitel koji danas koristi.

Bio je to njegov stari mobitel iz nekog drugog razdoblja života.

U prvi mah ga je uhvatila nelagoda. U mobitelu su bile kartice, podaci, stvari koje bi netko mogao zloupotrijebiti. A onda mu je pala na pamet druga mogućnost:

Dobro. Što ako sam sve izgubio? Onda počinjem ispočetka.

Dok smo razgovarali o tim snovima, meni se iznenada vratila slika onog vlaka iz 1984.

Možda zato što se u oba slučaja pojavljuje ista situacija: vozimo se vlakom čiji vozni red više nije onakav kakav smo očekivali.

Ne staje tamo gdje smo računali.

Ne možemo se vratiti u isti vlak.

Nešto smo ostavili unutra.

I možda nas upravo to najviše uznemiruje.

Jer navikli smo zamišljati da upravljamo vlastitim putovanjem. Imamo satove, kalendare, rasporede, rezervacije, planove. Dogovaramo se da ćemo se naći u određeno vrijeme na određenom mjestu i sve to daje nam osjećaj da život možemo držati pod kontrolom.

Ali otkud nam zapravo ideja da imamo kontrolu?

To što možemo podesiti sat ne znači da možemo podesiti vrijeme.

To što možemo planirati putovanje ne znači da će vlak stati na stanici na kojoj smo očekivali.

Sve se može preusmjeriti.

Vlak može promijeniti vozni red.

Netko može otići.

Nešto što smo godinama gradili može završiti.

Možemo izaći iz vlaka i tek tada shvatiti da smo u njemu ostavili stvari za koje nismo ni znali koliko su nam važne.

Ali možda tada ne moramo odmah panično pokušavati vratiti sve što je bilo.

Možda možemo pogledati što nam je doista potrebno.

A možda će nam se među izgubljenim stvarima vratiti i nešto staro.

Ne nužno stari život.

Ne stara veza.

Ne neka prošla verzija nas samih.

Nego nešto što je bilo naše i što smo, putujući dalje, nekako ostavili.

Ponekad se čini da nakon velikog životnog preokreta moramo odmah pronaći novi cilj.

Novu osobu.

Novi projekt.

Novu aktivnost.

Nešto što će popuniti prostor koji se otvorio.

Ali možda ne moramo odmah.

Možda možemo neko vrijeme ostati na stanici.

Ne zato što smo odustali od putovanja, nego zato što još ne znamo kamo želimo.

Uostalom, i tada, 1984., kada vlak nije stao u Josipdolu, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se zapravo ništa strašno nije dogodilo.

Najprije sam pokušavao pronaći zamjenu za ono što sam izgubio.

A onda sam otkrio da mogu jednostavno putovati.

Bez cilja.

Bez žurbe.

Bez potrebe da odmah znam što će biti ujutro.

Možda je upravo to jedan od načina na koji se odnosimo prema vremenu.

Možemo ga doživljavati kao novac.

Kao količinu.

Kao rok.

Kao ono što nam stalno nedostaje.

A možemo se s njim i sprijateljiti.

Možemo dopustiti da vrijeme neko vrijeme putuje s nama.

Tada se i promijenjeni vozni red može početi činiti manje kao prijetnja, a više kao poziv na opažanje.

Što je sada ovdje?

Tko putuje sa mnom?

Što nisam primijetio dok sam žurio prema svojoj stanici?

Što se nalazi u sobi u kojoj sam se iznenada našao?

Možda gitara u kutu koju već dugo nisam svirao.

Knjige koje me čeznutljivo gledaju s police.

Pipa koja curi i čeka da je netko popravi.

Prijatelj ili rođak kojega dugo nisam nazvao jer „nisam imao vremena“.

Možda neka stara ideja.

Neka davna znatiželja.

Neki dio sebe za koji smo mislili da smo ga izgubili.

Ne želim umanjiti ozbiljnost trenutka.

Ali možda možemo mimoići njegovu preozbiljnost.

Možda se možemo vratiti u onaj noćni vlak iz 1984. i ponovno otkriti iskustvo opuštenog putovanja.

Vozni red se promijenio.

Dobro.

Ne moramo zato odmah znati kamo idemo.

Možemo za promjenu prestati zamišljati i početi opažati.

Začuđeno.

S uzbuđenjem.

Zaigrano.

Možda ćemo tada otkriti da život nije samo put prema nekoj sljedećoj stanici.

Možda je i ovo mjesto na kojem se upravo nalazimo — sa svim svojim neplaniranim stvarima, izgubljenim predmetima, starim mobitelima, ljudima, knjigama, gitarama i nepopravljenim pipama — zapravo jedna velika soba puna igračaka.

Soba sa Sobom.