O Viktoru nisam znao mnogo. Znao sam, doduše, koje je ispite položio. Koje je ocjene dobio. Koje profesore cijeni. Koji su mu carevi bili nepravedno zapostavljeni. Znao sam čak i koliko je platio Giganotosaura.

189 kuna. Sniženje.

Ali nisam znao kako izgleda jedan njegov običan utorak.

Nisam znao ima li prijatelje. Je li ikada zaljubljen. S kim pije kavu. Je li usamljen. Čega se boji.

Takve stvari Viktor nije pisao. Ili ih je možda pisao, samo drugim jezikom. Možda je dinosaur bio jedna od tih stvari. Možda su to bile ocjene. Možda rečenica koja se vraćala iznova, u različitim verzijama, ali uvijek s istom težinom:

JA SAM TO FINO ZASLUŽIO ZAHVALJUJUĆI MOM RADU I MOM TRUDU.

NIJE TO MENI BILO NIKAKO POKLONJENO.

Tu rečenicu danas čitam drukčije nego onda. Onda sam vidio samohvalu, i bilo mi je simpatično. Danas u njoj čujem i nešto drugo. Kao da Viktor ne govori samo meni. Kao da pred nekim nevidljivim sudom stalno mora dokazivati da je zaslužio biti ondje gdje jest.

Možda pretjerujem. To je opasnost kad čovjek dugo radi moj posao — počne čitati između redaka i tamo gdje možda nema ničega.

• • •

Pronašao sam jedan od njegovih prvih mailova sasvim slučajno. Tražio sam nešto drugo. Naslov poruke više mi ništa nije značio. Datum je bio star. Toliko star da sam nekoliko trenutaka samo gledao u njega i računao koliko je vremena prošlo.

Poštovani profesore, pisao je Viktor.

Nije bilo uskličnika. Nije bilo velikih slova. Nije bilo careva, masakara, dinosaura ni velikih pobjeda. Samo student koji nije znao što treba napraviti za upis ocjene.

Molio bih samo, pošto ne mogu nikako doći u kontakt sa ostalim kolegama, za upis ocjene moram napisati prikaz knjige, ali nisam siguran o kojoj se knjizi radi. Također, postoje li još kakvi uvjeti za izlazak na ispit?

LP, Viktor

Čudno je vidjeti čovjeka prije nego što je postao onakav kakvim ga poznaješ.

Odgovorio sam mu profesorski. Preporučio knjigu iz psihologije religije, podsjetio ga na uvjete za ispit. Vjerojatno sam mislio da je time stvar završena.

Nije bila.

• • •

Nekoliko dana poslije poslao je prikaz knjige. I taj sam dokument još imao.

Viktor je uredno prolazio kroz petnaest poglavlja. Psihologija religije. Povijest discipline. Religioznost i ličnost. Mistični doživljaji. Freud. Jung. Djeca, mladi, odrasli. Duševno zdravlje. Psihoterapija.

Pisao je nespretno. Rečenice su mu bile duge, ponavljao je riječi, katkad se gubio u gramatici. Ali tekst se mogao pratiti. Postojao je početak. Postojao je kraj.

Posebno sam zastao kod Junga. Viktor je napisao da Jung religioznost smatra pretpostavkom duševnog zdravlja, da čovjek ima potrebu za općom idejom koja će njegovu životu dati smisao.

Na kraju prikaza donio je presudu: autoru se ne može ništa prigovoriti, knjiga je objektivna i profesionalna, dobar "kamen temeljac" za svakoga tko se namjerava baviti psihologijom religije.

Nema kolebanja. Nema čini mi se, nema možda, nema moglo bi se reći. Viktor je pročitao knjigu, razmotrio stvar i donio zaključak. Točka.

Nisam mogao znati da ću mnogo godina poslije sjediti pred računalom i čitati mailove istog čovjeka u kojima će se pojavljivati Karlo Veliki, bizantski car, južnokorejska studentica, dinosauri, Spielberg, Sokrat i četiri ili pet različitih verzija njega samoga.

Tada je bio samo Viktor. Student. Jedan od mnogih.

Čitam taj stari prikaz danas kao arheolog. Tražim tragove. Gdje se prvi put pojavljuje budući Viktor II.? Gdje je Maskirani osvetnik?

Možda je već tu — u toj jednoj rečenici bez kolebanja. Možda Viktor nije morao nikoga poraziti da bi bio siguran u svoj zaključak. Barem ne još.

Postoji, uostalom, jedna mala ironija koju tada nisam mogao vidjeti. Za drugi kolegij tražio sam od njega nešto sasvim drukčije — ne prikaz knjige, ne činjenice, nego osobna promišljanja i emocionalna iskustva. Dnevnik.

Nemam ga. Vjerojatno je zauvijek nestao s nekom starom mail adresom. I možda je baš to dokument koji bih danas najradije pročitao. Jer o franačkim carevima Viktor mi je poslije rekao gotovo sve. O sebi mnogo manje.

• • •

Ne znam kada sam prestao biti profesor. Nema posljednjeg Poštovani profesore nakon kojeg čovjek svečano prijeđe na Vanja bok. Vjerojatno je između bilo još mailova, ostali su na nekoj staroj adresi kojoj više ne mogu pristupiti. Tamo je možda čitava mala povijest našeg odnosa. Izgubljena.

Ali u jednom trenutku više nisam bio profesor. Postao sam Vanja.

Vanja bok!

Piše ti Viktor!

Ne znam jesam li mu ikada rekao da me tako zove. Vjerojatno nisam. Viktor je to jednostavno odlučio. Kod njega su neke stvari jednostavno dolazile na red.

S vremenom se promijenio i sadržaj. Više nije pitao koju knjigu treba pročitati. Sada je on meni donosio knjige. Povjesničare. Careve. Pape. Bitke. Dinosauruse. Nisam više bio onaj koji ispituje. Postao sam publika.

I Viktor je bio dobar prema svojoj publici. Nikada me nije ostavljao bez zaključka. Na kraju bi često stajalo nešto poput:

Uopće te sada nisam folirao.

Ili:

Uvijek ti sve divno kažem.

Isprva sam mislio da su to samo neobične poštapalice. Kasnije više nisam bio siguran.

• • •

U nekom se trenutku pojavio Maskirani osvetnik. Ne znam točno kada — kao i mnogo toga važnog u Viktorovoj povijesti, njegov prvi dolazak vjerojatno se nalazi na izgubljenoj mail adresi. Ali kad se jednom pojavio, ponašao se kao da je oduvijek bio tu.

MASKIRANI OSVETNIK JE USPJEŠNO POLOŽIO VELIKI ZAVRŠNI ISPIT.

Ponekad je bio jednostavno Viktor. Ponekad Viktor II. Ponekad su se njih dvojica gotovo stapala: VIKTOR II./MASKIRANI OSVETNIK.

Nisam pitao zašto. To je jedno od pravila koje sam s vremenom naučio.

Ako postoji Viktor II., logično bi bilo pretpostaviti da je postojao i Viktor I. O njemu nisam znao ništa. Možda je to bio onaj raniji, studentski Viktor — onaj koji je još pisao Poštovani profesore. Možda se nakon diplome dogodila promjena dinastije. Viktor I. završio je studij. Viktor II. preuzeo prijestolje.

To je moja teorija. Viktor mi je nikada nije potvrdio.

• • •

Kad je položio završni ispit — dvije četvorke, koje su se s dvjema peticama iz prve komisije zbrojile u konačnu ocjenu izvrstan — trebalo je to nekako obilježiti. Za Božić nije dobio ništa. Ni za Novu godinu. Nije mu to bio neki veliki problem, ali ipak nije bilo sasvim u redu da čovjek završi gotovo cijeli studij, pobijedi dvije komisije, i ne dobije ništa.

Zato je otišao u trgovinu igračaka.

Bilo je tamo nekoliko ozbiljnih primjeraka. Ankilosaur. Therizinosaur. Brachiosaur. Stegosaur. T-Rex. Spinosaur. I Giganotosaur — mesožder iz rane krede, dug oko trinaest metara, težak nekoliko tona.

189 kuna. Sniženje. Vrlo dobra cijena.

Kod kuće ga je pokazao ocu.

— Vau — rekao je otac. — Dobro si prošao. Takvi dinosauri obično puno koštaju.

Nije rekao: Viktore, odrastao si čovjek, što će ti igračka. Nije se rugao. Pogledao je dinosaura i priznao veselje. To je bilo dovoljno.

Odjednom mi je tih 189 kuna izgledalo drukčije. Nije više bio samo smiješan detalj. Bio je mali događaj između oca i sina. Sin donese nešto što ga veseli. Otac pogleda. I prizna.

Viktor je odnio Giganotosaura u sobu, stavio ga pokraj računala, sjeo, otvorio mail i napisao:

Vanja bok! Piše ti Viktor!

MASKIRANI OSVETNIK JE USPJEŠNO POLOŽIO VELIKI ZAVRŠNI ISPIT. Nedostajala je još jedna važna stvar.

MASKIRANI OSVETNIK JE KUPIO GIGANOTOSAURA.

Sad je bilo bolje. Jer ispit je bio samo jedan događaj. Giganotosaur je živio prije otprilike sto milijuna godina. To je ipak bila povijest.

• • •

Otac se u Viktorovim pismima pojavljivao često. Nikada dugo. Nekoliko rečenica. Viktor bi nešto otkrio, otišao ocu, ispričao mu — o Bizantu, o dinosaurima, o Netflixu, o Karlu Velikom — a otac bi ga saslušao. I svijet bi ponovno bio na mjestu.

Jednom ga je pitao zašto postoje tako detaljni dokumentarni filmovi o Bizantskom Carstvu. Zar ljudi to ne znaju? Otac mu je odgovorio da prosječni Europljanin nema pojma o Bizantu — pogotovo Nijemci, Francuzi, Španjolci. Viktor je malo razmislio. Balkanci, zaključio je, ipak moraju znati. Makedonci. Bugari. Srbi. A mogao bi ga dobro poznavati i vrlo obrazovan Hrvat ili Slovenac iz humanističkih disciplina.

Tu je posebno naglasio: HUMANISTIČKI TEORETIČARI.

Otac mu je odgovorio:

— Tako je, sine.

Ne znam je li razgovor doista tekao upravo tako. Volim vjerovati da jest. Postoji mudrost u toj rečenici — možda čak veća od poznavanja Bizanta. Čovjek koji je tijekom godina naučio da neke rasprave imaju svoj prirodni završetak.

Ćaća nikada nije imao svoje veliko poglavlje. Nije dobivao naslove. Nije porazio Langobarde. Pojavljivao se između stvari — Viktor nešto pročita, ode ćaći, ispriča, ćaća odgovori, Viktor se vrati računalu i onda ispriča meni. Tako sam, ne poznajući ga, godinama pomalo poznavao Viktorova oca. Preko nekoliko rečenica. Kroz nekoliko osvijetljenih prozora, dok je ostatak kuće ostajao taman.

A imao je i mene. To nije bilo isto. Ćaća je bio tamo. Ja sam bio negdje drugdje, možda stotinama kilometara daleko. Kao da je postojala još jedna stanica na kojoj priča mora stati prije nego što završi dan.

• • •

Nakon nekoliko dana stigao bi novi mail. A onda bi krenulo.

Franački carevi. Bizantski carevi. Pape. Langobardi. Sasi. Avari. Armeni. Kopti. Sirci. Rusi. Ukrajinci. Ponekad dinosauri.

Ako dovoljno dugo čitaš Viktora, od Uskrsa možeš stići do Karla Velikog, od Karla Velikog do Alkuina iz Yorka, od Alkuina do Sokrata, a od Sokrata, nekim putem koji nisam uvijek uspijevao slijediti, ponovno do Viktora.

Ali kod njega to nikad nije bilo skretanje s teme. Sve je pripadalo zajedno. Svijet je ogroman, a Viktor je imao osjećaj da ga treba nekome ispričati.

• • •

Počeo sam primjećivati jednu stvar.

Viktorova povijest nije bila sastavljena od vremena. Bila je sastavljena od odnosa.

Tko je koga pobijedio. Tko je nekoga priznao. Tko je nekome pomogao. Tko je nekoga nepravedno ponizio. Tko je bio veliki stručnjak, tko potpuna neznalica. Tko je dobio peticu — i tko ju je zaslužio.

Isto sam prepoznao i u onom starom prikazu knjige o psihologiji religije. Freud je protiv. Jung nije. Djeca su jedno, mladi drugo, odrasli treće. Svijet se može razumjeti ako ga dovoljno dobro rasporedimo. Čak ni carevi nisu mogli jednostavno postojati — morali su biti veliki ili slabi, morali su pobijediti ili biti poraženi, morali su biti priznati.

Saski ratovi trajali su trideset godina. Arapski dvadeset pet. Langobardski dvadeset. Bizantski jedanaest. Akvitanija sedam. Avari devet. Česi sedam. Frizijci šest. Viktor ih je uredno poredao, od najdužeg prema najkraćem, kao nogometnu tablicu.

Nakon ratova došle su žene. Jedan od kraljeva imao je jednu zakonitu ženu. Karlo Veliki četiri. Viktor je i njih razvrstao — Alemanka, Švabica, Langobardka, Frankinja — posebno naglašavajući da Bavarka i Švabica nisu isto.

Onda su došli masakri. Pa jedan od Karlovih nasljednika, kojeg je netko negdje nazvao slabim vladarom. To Viktor nije mogao pustiti. Nabrojao je njegove pobjede — Bretanjci, Danci, Poljaci, Slovaci, Beneventanci, Omejidi — i zaključio da ga nije bilo moguće fino poraziti. Bio je obrazovan. Pismen. Pokrovitelj kulture. Odličan humanistički teoretičar.

Uopće te sada nisam folirao, napisao je na kraju.

Nisam ni pomislio da me folira.

• • •

Mogao sam mu odgovoriti da je stvar nešto složenija. Da se povijest ne može tako lako podijeliti na velike vladare i velike kretene. Da bi trebalo provjeriti godine, izvore, imena. Sve bi to bilo točno.

Ali nešto drugo bilo mi je zanimljivije: zašto mu je toliko važno obraniti čovjeka koji je umro prije više od tisuću godina?

S vremenom sam primijetio da Viktor osobito teško podnosi jednu vrstu rečenice. On je slab. On je glup. On ne zna. On to nije zaslužio. Tada bi se pokrenuo. Stizali bi dokazi. Imena. Godine. Ocjene. Bitke. Citati. Ako treba, tri stotine osamdeset citata. Kao da ništa na svijetu ne smije ostati nedokazano.

Jednom mi je pisao o svojim profesorima. Nabrojao ih je mnogo — kod jednoga četvorka, kod drugoga petica, kod trećega opet visoka ocjena, imena nanizana kao carevi. A onda opet ona rečenica:

JA SAM TO FINO ZASLUŽIO ZAHVALJUJUĆI MOM RADU I MOM TRUDU.

NIJE TO MENI BILO NIKAKO POKLONJENO.

Nisam znao tko je tvrdio da mu je poklonjeno. Možda nitko. U njegovu mailu nije bilo protivnika. Samo obrana.

Tu sam prvi put jasno osjetio pitanje koje me poslije dugo pratilo.

Ne što se dogodilo Viktoru.

Nego: pred kim se on cijelo vrijeme brani?

• • •

Možda sam mogao pitati. Nisam. Postoje pitanja koja profesoru pripadaju, postoje ona koja pripadaju prijatelju, a postoje i ona za koja ne znaš imaš li pravo postaviti ih. Viktor i ja nikada nismo dogovorili što smo postali nakon što mi više nije bio student. On je samo nastavio pisati. A ja sam nastavio čitati. Možda je i to neki odnos. Bez imena.

• • •

A onda je došao Veliki znanstveni rad. Veliki, ovdje, s velikim slovom — Viktor bi tako htio.

Tema su bili srednjovjekovni kraljevi i crkveni poglavari. Glavna teza: crkvene su vlasti bile ovisne o snazi svjetovnih vladara, i crkva je od kraljeva imala više koristi nego kraljevi od crkve. To je Viktor namjeravao dokazati. Temeljito. Vrlo temeljito.

Brojao je citate. Najprije mnogo, onda još više. 380 CITATA, javio mi je. Sedam centralnih poglavlja bilo je gotovo. Ostala su još dva. Kako je to meni bio VELIKI UŽITAK CITIRATI, napisao je.

Nikad prije nisam čuo čovjeka da kaže kako mu je citiranje bilo veliki užitak. Viktoru jest.

Čitao sam tekst koji mi je poslao. Crkvene su vlasti bile ovisne o snazi svjetovnih vladara. Nekoliko rečenica poslije pročitao sam gotovo isto. Pa ponovno. Kraljevi. Crkva. Biskupi. Kao da se misao svaki put udalji nekoliko koraka, pa se uplaši da je otišla predaleko, i vrati na početak.

U jednom trenutku Viktor je stigao do jednog mirovnog sporazuma s početka devetog stoljeća: Karlo Veliki, pisao je, morao je ustupiti dio teritorija bizantskom caru. Zastao sam. Vratio se nekoliko redaka. Tu nešto nije bilo u redu. Ali kod Viktora često nešto nije bilo sasvim u redu. Ponekad bi činjenica bila točna, ponekad približno, a ponekad bi se dvije spojile u treću koja nikad nije postojala — izgovorenu s jednakom sigurnošću kao prve dvije.

Nije problem bio u tome što Viktor nije znao dovoljno. Problem je bio gotovo obrnut: znao je toliko mnogo stvari da među njima više nije uvijek pravio razliku. Ono što je pročitao. Ono što je zaključio. Ono što je pretpostavio. Sve je dobivalo približno jednaku težinu.

Profesor u meni htio je uzeti crvenu olovku. Ovdje izvor. Ovdje opreznije. Ovo ne proizlazi iz prethodnoga. A onda bih se sjetio: više mu nisam profesor.

Ovaj znanstveni rad je uspješno postavio jasno zadanu tezu, napisao je Viktor, dok rad još nije bio ni završen. Bio je istodobno autor, istraživač i komisija. Ponekad i recenzent.

Nasmijao sam se. A onda sam prestao — jer sam prepoznao nešto poznato. Isti pokušaj da se napravi red. Tko je kome pomogao, tko je koga porazio, tko je izvor primaran, tko sekundaran, tko pripada Istoku, tko Zapadu, tko je car, tko papa. Svaka stvar morala je imati svoje mjesto.

Možda je zato toliko volio povijest. Prošlost je već završila. Ne može te iznenaditi. Karlo Veliki više neće sutra učiniti nešto neočekivano. Bitka koja se dogodila, dogodila se. Godina ima broj, car ima ime, citat ima stranicu.

380 citata. 380 malih klinova kojima se svijet može pričvrstiti za mjesto.

Opet sam uhvatio sebe kako psihologiziram. Možda je Viktor jednostavno volio povijest. I to jako. To je sasvim dovoljno objašnjenje. Nisam mu bio terapeut. Bio sam čovjek kojem je slao mailove. Tu granicu želim sačuvati čak i sada, dok pišem o njemu.

Nije mi mogao prigovoriti da ne razumijem trud. Rad je bio njegov. Trud također. I možda sam tada prvi put jasno osjetio razliku između dvije stvari koje sam prije miješao: nije isto nekome potvrditi da je u pravu, i potvrditi da ga čuješ. Nisam morao potvrditi svih 380 citata. Možda je bilo dovoljno potvrditi čovjeka koji ih je tako uporno skupljao.

• • •

Otvorio sam još jedan mail, mnogo noviji.

Vanja bok! Piše ti Viktor!

Pisao je o jednom bizantskom caru iz makedonske dinastije. Kako je promijenio temelje Bizantskog Carstva. Nove titule. Stotine pravnih dekreta. Položaj Senata. Neke od tih tvrdnji zvučale su mi sumnjivo. Neke vrlo sumnjivo. Ali nisam odmah išao provjeravati.

Čitao sam. To sam mu obećao ranije — jednom, kad sam mu, umjesto uobičajenog kratkog odgovora, napisao samo:

Dragi Viktore, čitam.

I dok sam čitao, dogodilo se nešto neobično. Prvi put nisam pokušavao razdvojiti točno od netočnog. Nisam bio profesor. Nisam stavljao zamišljene crvene crte uz rečenice. Samo sam slijedio Viktora. Car. Konstantinopol. Žene. Senat. Bugari. Makedonija. Robovi. Sve dok na kraju, kao pečat, nije došla rečenica:

Uopće te sada nisam folirao.

Dobro, Viktore. Nisi.

• • •

Tada sam počeo drukčije čitati njegova pisma. Ne kao povijest. Kao zemljopis.

Postojao je Viktorov svijet. Imao je svoje države, svoje granice, svoje velike ljude, svoje neprijatelje, svoje zakone. Postojala su područja kroz koja se moglo sigurno prolaziti. Dinosauri su bili sigurno područje. Bizant uglavnom također. Franački carevi gotovo uvijek. Profesori su bili nešto opasniji. Komisije još više. Otac je bio neka vrsta glavnog grada.

A negdje na karti nalazio sam se i ja. Nisam znao gdje. Možda mala provincija. Možda poštanska stanica — mjesto na koje se šalju izvještaji s granice.

Vanja bok! Stigli smo do Langobarda.

Vanja bok! Položio sam ispit.

Vanja bok! Kupio sam dinosaura.

Vanja bok! Taj vladar nije bio kreten.

Poruke su stizale. Godinama.

Jednom sam pokušao zamisliti što bi se dogodilo kad bih mu odgovorio jednako. Viktor bok! Piše ti Vanja! Nisam. Činilo mi se da bi to bilo ruganje. Viktorov jezik pripadao je Viktoru. U mojim ustima postao bi imitacija. A ja ga nisam želio imitirati. Htio sam ga čuti. To nije isto.

Možda sam zato prestao ispravljati velika slova. Prestao sam se pitati zašto je nešto FINO, nešto VELIKO, nešto POTPUNO, a nešto GROZNO. Te riječi nisu služile gramatici. Bile su naglasci. Kad bi napisao TO JE OVDJE BILO FINO DOKUMENTIRANO, gotovo sam mogao čuti njegov glas. Kad bi napisao NIJE TO BILO MOGUĆE VALJANO DOKAZATI, znao sam da dolazi problem. A kad bi napisao UVIJEK TI SVE DIVNO KAŽEM, znao sam da je stigao do kraja. Točka. Svijet je ponovno bio sređen.

• • •

Ali onda sam naišao na jednu staru poruku koju sam zaboravio. Nije bila duga. Nije imala careve, ni bitke, ni dinosaura. Viktor je pisao o fakultetu. O ljudima koji su ga ocjenjivali. Koliko je radio. Koliko je učio.

I opet se pojavila ona rečenica:

NIJE TO MENI BILO NIKAKO POKLONJENO.

Ovoga puta nisam nastavio čitati. Zadržao sam se na njoj. Odjednom sam se sjetio njegovog prvog maila. Poštovani profesore, molio bih samo... Mladić koji moli profesora za informaciju. I čovjek koji godinama poslije, pred nevidljivim sudom, dokazuje da je zaslužio ono što je dobio.

Između njih još uvijek nisam imao most. Ali pitanje je ostajalo, sad već posve jasno izgovoreno: pred kim se Viktor cijelo vrijeme brani?

• • •

Jednom sam dobio osobito dugačak mail koji je počinjao Uskrsom.

Vanja bok! Piše ti Viktor! JA ĆU TEBI ZAŽELJETI SRETAN USKRS.

Slijedile su dobre želje. Sve najbolje. Puno uspjeha. I puno djece — što me nasmijalo.

Zatim je, bez ikakva prijelaza, objasnio razliku između blagdana i praznika. Blagdan je religijska stvar, praznik društvena. Prvi svibnja bio je ČISTI PRAZNIK. Uskrs PRAVI BLAGDAN. Bio je zadovoljan.

VAU, napisao je. KAKO SAM JA TO DOBRO OBJASNIO.

A onda su došle ocjene. Četvorke. Petice. Profesori. Dokazi da mu ništa nije poklonjeno.

Čitao sam i smiješio se. A onda sam prestao. Jer iza rečenice kako sam ja to dobro objasnio odjednom sam čuo nešto sasvim drugo. Ne znam jesam li bio u pravu. Možda sam samo previše učitavao. Ali učinilo mi se da Viktor ne govori: pogledaj koliko znam. Nego: jesi li vidio?

Nisam mu tada napisao: Jesam, Viktore. Vidim. Možda sam trebao. Umjesto toga odgovorio sam nešto kratko i razumno. Profesorski. Danas se više ne sjećam što.

• • •

Možda je upravo to bilo dovoljno. Jer sljedeći mail je stigao. Pa sljedeći. Godinama.

I tek sada, dok ih ponovno čitam jedan za drugim, shvaćam nešto što nisam mogao vidjeti dok su dolazili pojedinačno. Viktor mi nije slao samo informacije. Slao mi je svoj svijet. A ja sam, odgovarajući ponekad samo s nekoliko riječi, valjda nekako potvrđivao: stigao je, vidim ga.

Nestale su praznine. Ono što je u životu trajalo godinama sada stane u nekoliko sati čitanja. Student koji piše Poštovani profesore. Viktor II. Maskirani osvetnik. Čovjek s Giganotosaurom. Branitelj zaboravljenog vladara. Sin koji razgovara s ćaćom. Svi su odjednom u istoj sobi.

I tek tada primjećujem nešto što dok su mailovi stizali nisam primjećivao.

Vrijeme je prolazilo.

Viktor je stario.

I ja sam stario.

Samo su njegova pisma uvijek počinjala jednako.

Vanja bok!

Piše ti Viktor!

Napomena: pisma su ovdje prenesena uz Viktorovo znanje i pristanak, dok su pojedini detalji (ime dinosaura, cijena, nadimak, ime povijesnog vladara i točna tema diplomskog rada) blago izmijenjeni radi zaštite privatnosti trećih osoba koje se u pismima spominju posredno.