Slikar vlakova

 Znao sam ga po tome što je uvijek nosio veliku, pomalo iskrzanu mapu s crtežima, umotanu u najlonsku vrećicu da je kiša ne uništi. U toj je mapi bio cijeli jedan svijet.

Kad bih ga sreo — na hodniku, pred vratima ambulante, ili slučajno na ulici — prvo bi me pitao jesam li vidio "novi vlak". Nije čekao odgovor. Već bi otvarao mapu, tražeći baš tu sliku, onu koju je htio pokazati baš meni, baš danas.

— Ovaj je snimljen kod Ogulina — rekao bi, prstom prelazeći preko tračnica nacrtanih ravnalom, preciznije nego što bi ijedan pravi kolosijek ikad bio. — A ovdje, vidiš, ovo je skretnica. Stara. Ručna.

Slikao je vlakove otkad ga znam. I ne samo mene — isto je radio i svom psihijatru, i svojoj profesorici, valjda i strancima u čekaonici, ako bi mu se ukazala prilika. Nije to bilo pokazivanje u smislu hvalisanja. Bilo je to nešto ozbiljnije. Kao da je svaki put iznova provjeravao je li se to što je nacrtao doista dogodilo — kao da slika mora dobiti svjedoka da bi postala stvarna.

— Ovdje smo bili — znao bi reći, i pritom pokazati na malu grupu likova nacrtanu uz prugu, gotovo kao žigice s licima.

Jednom sam se, gledajući takvu sliku, prepoznao. Bio sam tamo, uz njega, uz skretničara kojeg nikad nisam upoznao, uz njegovu profesoricu koju sam samo jednom vidio na hodniku fakulteta. Stajali smo, na papiru, svi zajedno, uz istu prugu, kao da nas je netko sazvao na isto mjesto u isto vrijeme.

A u stvarnosti, koliko znam, nikad se nismo svi našli zajedno. Ni jednom.

Ali u njegovom svijetu — jesmo.

I gledajući tu sliku, prvi put mi je palo na pamet nešto što mi se poslije vraćalo mnogo puta: da vlakovi imaju svoj vozni red, svoje tračnice, svoje stanice i skretnice — ali čovjek koji putuje vlakom ne odlučuje uvijek kamo će vlak krenuti. Za to postoji skretničar. Netko drugi, negdje, tko povuče polugu, i pruga se preusmjeri, a mi to primijetimo tek kad je krajolik kroz prozor već drugačiji.

Pitao sam ga jednom zašto baš vlakovi.

Slegnuo je ramenima, kao da je pitanje pomalo suvišno.

— Jer vlakovi ne skreću sami od sebe — rekao je. — Netko mora htjeti da skrenu.

Nisam tada shvatio koliko je ta rečenica teška. Mislio sam da govori o prugama i skretnicama, o onome što je vidio kroz prozore vagona kad je putovao k liječniku, ili od liječnika. Tek kasnije, kad sam i sam počeo gledati unatrag na vlastiti život, shvatio sam da je možda govorio o nečem sasvim drugom.

O tome kako smo ponekad mislili da putujemo prema jednom odredištu, uvjereni da znamo kamo idemo, a onda se u nekom trenutku — jedna riječ, jedan susret, jedna bolest, jedan gubitak — pruga preusmjeri, i mi se nađemo na sasvim drugoj liniji, vozeći se krajolikom koji nismo birali.

Ponekad znamo tko je povukao polugu.

Ponekad ne znamo.

A ponekad tek mnogo kasnije shvatimo da smo cijelo vrijeme putovali nekim sasvim drugim vlakom, dok smo mislili da smo još uvijek na onome prvom.

On je te skretnice crtao doslovno. Debelom olovkom, uvijek s previše detalja za nekoga tko vjerojatno nikad nije ni vidio pravu prugu izbliza. Ali u tim detaljima — u tome tko stoji uz koga, tko drži kišobran, tko gleda u vlak, a tko u stranu — bila je neka druga vjernost. Ne vjernost stvarnom događaju, nego vjernost onome što je taj događaj u njemu ostavio.

Slikao je iznova i iznova. Kao da je pokušavao sačuvati ne toliko sam vlak, koliko njegovo kretanje. Stanice na kojima je netko izašao. Ljude koji su se, makar na trenutak, pojavili uz prugu njegova života i onda otišli dalje, svojim putem, dok je on ostajao stajati i gledati za njima.

Neki od tih ljudi bili su liječnici. Neki učitelji. Neki samo putnici koji su se slučajno našli u istom vagonu, u istom trenutku, i onda nestali iz njegova života jednako brzo kao što su se pojavili.

A on ih je sve mogao ponovno okupiti — na jednoj jedinoj slici, na jednom jedinom komadu papira, uz jednu jedinu izmišljenu prugu koja ih nikad zapravo nije povezivala, osim u njegovoj glavi i u njegovoj ruci koja ih je crtala.

Ne možemo prijeći nečiji put umjesto njega. Ne možemo mu upravljati skretnicom, ma koliko htjeli. Ali možemo, na trenutak, biti tamo gdje se njegova pruga križa s našom. Stati uz nju. Pogledati vlak koji prolazi. A onda, kad vlak nastavi dalje — jer uvijek nastavi dalje — ostane nešto.

Kod njega je to bila slika.

Kod mene, možda, ovaj tekst.

Mali dokaz da se susret ipak dogodio. Da smo, makar na papiru, makar samo jednom, doista svi bili tamo.

Ne znam gdje je taj čovjek danas. Ne znam crta li još uvijek. Ali ponekad, kad prolazim pored kolodvora, ili kad vlak stane na nekoj stanici na kojoj nisam planirao izaći, sjetim se njegove rečenice.

Vlakovi ne skreću sami od sebe.

I pitam se koja je moja skretnica bila posljednja. I tko ju je, zapravo, povukao.