Stanica

Bili su to još oni kupei u kojima se sjedala mogu razvući pa postati nešto nalik ležajevima. U kupeu nas je bilo nekoliko. Nekako smo se rasporedili i, koliko je bilo moguće, svi zaspali.
Probudio sam se negdje u noći.
Odmah sam znao da sam prošao Josipdol.
Nisam znao koliko je točno prošlo vremena, ali vlak je već bio negdje između Josipdola i Karlovca.
Prva misao bila je da sam propustio stanicu.
Druga je bila jednostavna:
Dobro.
Onda ću do Karlovca.
Izašao sam oko tri ujutro.
Karlovac je tada bio gotovo prazan. Hodao sam ulicama bez nekog posebnog razloga. Nisam nikamo morao stići. Vlak kojim sam trebao doći kući već je otišao svojim putem, a ja sam odjednom imao nekoliko sati koje nisam planirao.
Ujutro sam ušao u jedan kafić.
Popio sam kavu, a zatim nešto žestoko.
Sjećam se da sam onda pomislio na prijatelja koji je tada bio u vojsci. Napisao sam mu pismo.
A onda sam se sjetio još nečega.
Tijekom novogodišnjih praznika upoznao sam jednu djevojku. Činilo mi se da se sviđamo jedno drugome. Pomislio sam da bih je mogao nazvati.
I tako sam ostao u Karlovcu cijeli dan.
Da sam se probudio samo malo ranije, možda bih još stigao izaći na vrijeme. Ali probudio sam se baš tada. Vlak je već prošao.

 

Ponekad pomislimo da smo nešto propustili. Stanica. Vlak. Susret. Vrijeme u kojem smo trebali nešto učiniti. A onda izađemo na sljedećoj stanici i shvatimo da se ništa posebno nije dogodilo. 
Karlovac je te noći bio prazan, ali meni se odjednom otvorio cijeli dan. 
Mnogo godina kasnije ponovno sam se našao na istoj stanici.
Ovoga puta nisam propustio vlak.
Nešto drugo je prošlo mimo mene.
Bio je to prekid.
Nakon košmarne noći sjeo sam na jednu nisku ogradicu. Sada je sve bilo drukčije. Ljudi su prolazili. Neki su odlazili, neki dolazili... ljudi i vlakovi.
A ja sam zatvorio oči.
Ne znam je li to bila molitva, meditacija ili samo potreba da se na trenutak maknem od svega što se događalo u meni.
U početku je još bilo puno toga. Slike. Misli. Nemir. Ono poznato pitanje: što sada?
A onda se nešto počelo stišavati.
Ljudi su i dalje prolazili i vlakovi. Ali unutra je postajalo tiho.
Možda je to ono što ponekad ne razumijemo nakon gubitka. Mislimo da moramo odmah pronaći novi vlak. Novi put. Novo mjesto. Nekoga tko će ispuniti mjesto onoga koji je otišao.
A možda ponekad treba samo sjesti. Ne činiti ništa. Pustiti da ljudi prolaze. Pustiti vlakove da odlaze. Pustiti i ono što smo mislili da mora ostati.
• • •
Danas, kada ponovno pomislim na tu istu stanicu, čini mi se da ona nikad nije bila samo mjesto odlazaka i dolazaka.
Jednom je to bilo mjesto gdje mi je propušten vlak podario cijeli neplaniran dan — kavu, pismo prijatelju, vrijeme koje odjednom nije imalo raspored. Drugi put isto je mjesto postalo mjesto čekanja posve druge vrste — ne čekanja na sljedeći vlak, nego čekanja da se u meni samom nešto stiša.
A čekanje nije uvijek pasivno. Ponekad je to vrijeme u kojem se u nama nešto događa, iako izvana izgleda kao da se ne događa ništa.
Vlak je otišao. Čovjek je otišao. Jedno vrijeme života je završilo.
A ja još sjedim. Zatvorenih očiju. Ne moram znati kamo dalje.
Možda je i to jedan oblik molitve.
Samo sjediti na stanici
dok se nutrina utiša dovoljno
da mogu čuti
kamo dalje.