Kako smo otkrivali dinosaura

Sjedeći za stolom počeli smo strugati površinu crnog papira. Nije to bilo crtanje u klasičnom smislu. Više nalik iskopavanju. Ispod gornjeg sloja pojavila se linija, pa oblik, pa cijela figura. Nešto što nije nastalo u tom trenutku, nego je tamo već bilo, čekajući. Razgovor je često upravo to. Ne stvaramo ništa novo. Ne dodajemo još jedan sloj objašnjenja, uvida ili tehnike. Stružemo. Polako. Pažljivo. Uz otpor, uz dosadu, uz nestrpljenje. I ispod se pojavljuje nešto drevno – ne u smislu starosti, nego u smislu dubine. Dinosaur u nama nije čudovište. On je snaga koja pamti kako se diše, kako se brani, kako se preživljava. On je dio koji je nastao prije jezika, prije prilagodbe, prije toga da smo naučili biti "dobri", "razumni" ili "prihvatljivi". Dok smo strugali, Vid je bio potpuno prisutan. Nije ga zanimalo što to znači. Meni je trebalo više vremena da se prepustim. U terapiji se često događa isto. Pravi pomak nastaje tek kad  pristanemo na to da ne žurimo nego pustimo da se ispod kontrole pojavi nešto što nije pitomo, ali je živo. Kad se dinosaur napokon pokazao, nismo ga uljepšavali. Nismo ga popravljali. Samo smo ga gledali. I u tom gledanju bilo je nešto iscjeljujuće: priznanje da je taj dio oduvijek bio tu. Možda je terapija upravo to: sjesti za stol, uzeti alat koji ne reže preduboko, i zajedno strugati – dok se ne pojavi ono što nas je cijelo vrijeme nosilo, iako smo to zaboravili.