O lijevim i desnim rupicama            

Što ste vi potajice krali iz ormara svojih roditelja? 

Pišite mi u komentarima, a cijela moja priča vas čeka u nastavku! 👇

                       O LIJEVIM I DESNIM RUPICAMA

Na samom pragu srednje škole, u mojem se vidokrugu pojavio – On. Stari, iznošeni očev kaput plave boje. Bio je to čisti, hodajući paradoks od tkanine: istovremeno aristokratski elegantan i šarmantno šlampav, kao da je upravo pobjegao s modne revije pariških boema. Bila je to fascinacija na prvi pogled, modni grom iz vedra neba. Žudjela sam za tim prevelikim plavim plaštom slobode toliko da sam, bez imalo krzmanja, sazvala hitan obiteljski krizni stožer.

Sjedili smo za onim našim okruglim stolom, s četiri stroga, prkosna ćoška, glumeći važno vijeće mudraca. Otac je, posve prirodno, preuzeo ulogu predsjedavajućeg. Zavalio se široko razmaknutih nogu, ruku skrštenih preko trbuha, dok su mu kapci opasno i vidno tonuli prema carstvu snova. Majka je, s druge strane, operirala u posve drugom, neurotičnom ritmu. Mahnito je gasila tek zapaljenu cigaretu u pepeljari, dok joj je pogled bio beznadno zalijepljen za divovsku, zastrašujuću planinu rublja koje je čekalo peglanje. Njezine namrštene obrve slale su jasnu poruku: Ovdje gubim povijesno važne sekunde života.

A ja? Moja malenkost za tim stolom jedva se primjećivala. Bila sam tiha, ali naoružana taktikom vrhunskog diplomata. Lukavo sam počela plesti mrežu oko teme o kojoj se u našoj kući, još od dana mog rođenja, propovijedala s oltara: o potrebi za štednjom. Život je skup, radničke plaće su mizerne – bila je to naša dobro poznata obiteljska mantra. Zato sam, s licem neshvaćene pravednice i skrušenim izrazom mučenice, iznijela svoj genijalni as iz rukava: umjesto da obiteljski proračun krvari zbog novog kaputa, ja ću herojski nositi ovaj stari očev komad. Tako ću i ja, eto, ugraditi sebe u temelje kućnog budžeta.

Otac se trgnuo iz polusna, protegnuo se poput mačka i mudro presudio:

„Hm, to je još uvijek dobar kaput. Teška kategorija materijala. Ja sam si ionako kupio novi u Varteksu, od čiste runske vune.“

U sebi sam izvela pobjednički ples. To je to! Dobivam kaput bez kapi prolivene krvi i mukotrpnih pregovora! Bitka je dobivena, zastava slobode je podignuta. No, u tom sudbonosnom trenu majka je oštro, poput radara, podigla obrve. Pogledala je prvo oca, pa mene, procijedivši kroz zube rečenicu koja je trebala srušiti moje snove:

„Ali... to je muški kaput!“

Zinula sam toliko da mi je vilica iskočila.

„Muški kaput?“

„Što se čudiš k’o pura jajetu? Naravno da je muški!“, ubacio se otac, odjednom čudesno izliječen od letargije. Značajno je pogledao majku, svrstavši se na njezinu stranu barikade.

Zbunjena, ali vođena čistim, nepatvorenim tinejdžerskim prkosom, drznula sam se postaviti jedno duboko filozofsko pitanje:

„Pa dobro, koja je uopće atomska razlika između kaputa muškog i kaputa ženskog spola?“

Majka je mahnito posegnula za novom cigaretom, tražeći u nikotinu spas od moje mladenačke drskosti. Prostrijelila me pogledom koji je jasno govorio: Pa dobro, dijete, jesi li ti ispala s Marsa ili samo testiraš moje živce? Kresnula je upaljač, povukla dubok, dramatičan dim i pobjedonosno ispalila svoj ultimativni argument:

„Muški kaput ima rupice na lijevoj strani, a gumbe na desnoj. Ženski ima rupice na desnoj, a gumbe na lijevoj!“

Naravno, umjesto da taktički zašutim i spasim živu glavu, ja sam ispalila ono prokleto, vječno pitanje svih tinejdžera:

„Zašto?“

„Što, zašto?! Tako se oduvijek nosi i eto zato!“, odrezala je majka autoritetom ustavnog suca. Otac ju je odmah dobrohotno podržao, ponovivši njezinu rečenicu od riječi do riječi, glumeći vjerni, papagajski eho obiteljskog patrijarhata.

U glavi mi je u tom trenu zujalo tisuću košnica. Pčele radilice u mom pubertetskom mozgu uzaludno su tražile i mrvicu logike u toj apsurdnoj tekstilnoj anatomiji. Tišina se rastegnula preko stola, teška, ljepljiva i napeta poput strune prije bitke. A onda je majka prekinula tu dramu slavodobitnim, ucjenjivačkim glasom:

„Ako toliko želiš taj kaput, dobit ćeš ga! Ali pod jednim uvjetom. Prvo ćeš pedantno, koncem i iglom, zakrpati rupice na lijevoj strani i na njihovo mjesto zašiti gumbe. Onda ćeš na desnoj strani precizno izrezati i izraditi posve nove rupice.“

Otac je, naravno, samo mudro kimnuo glavom, u potpunosti potpisujući ovaj obiteljski mirovni sporazum.

Ne mogu vam uopće opisati kakav me emocionalni uragan u tom trenutku kovitlao. Unutar mene kuhao je pravi, aktivni vulkan – od bijesa zbog apsurdnih društvenih normi do čistog očaja što se moj san o neshvaćenom umjetničkom izgledu tako gadno komplicira. No, što mi je drugo preostajalo protiv roditeljskog autoriteta? Pred roditeljima sam prividno kapitulirala i prihvatila nagodbu, dok mi je kroz glavu grozničavo prolazila samo jedna, spasonosna misao: Kako, zaboga, da prevarim ovaj sustav i izbjegnem iglu i konac?

Te iste večeri, čim sam ugrabila prvu priliku za bijeg, odjurila sam kod prijateljice. Jedva sam čekala da nekome istresem sav taj teret, da se pošteno izjadam i, iznad svega, dobijem službenu potvrdu o potpunoj suludosti tog nasilnog preodgajanja kaputa iz muškog u ženski rod.

Prijateljica me saslušala bez ijedne riječi, potpuno mirno, poput iskusnog psihoterapeuta. A onda je, umjesto bilo kakvog komentara, polako ustala, otišla do svog ormara i iz njega, poput mađioničara, izvukla – svoj kaput. Zanijemila sam. Na lijevoj strani njezinog kaputa stajale su uredno zakrpane, kamuflirane rupice s našivenim gumbima, dok su na desnoj strani ponosno zjapile ručno izrezane, nove rupice. Bila je to tiha, vizualna solidarnost jedne neshvaćene generacije koja je očito vodila potpuno iste, gerilske modne bitke s roditeljima.

U tom sam trenu donijela odluku. Odlučila sam primijeniti taktiku pasivnog otpora: u kući više neću ni pisnuti o očevom kaputu. Pustila sam da prašina padne na našu epsku raspravu, ostavljajući roditelje u naivnom uvjerenju da je njihov zakon pobijedio.

No, operacija „Kaput“ bila je itekako živa. Potajice bih ga izvlačila iz mračnih dubina ormara, prebacila preko ramena i uskakala u njega u svim onim dragocjenim prigodama u kojima sam bila sigurna da sam izvan dometa roditeljskih radara. Letjela sam gradom u svom prevelikom, plavom komadu slobode, sretna i ponosna što ga nitko nikada nije dotaknuo iglom.

A onda je stigao moj konačni, slatki trijumf. Dan kada su sva stara, kruta pravila i obiteljski ultimatumi zauvijek ostali u retrovizoru. Taj isti kaput – ponosan, netaknut, bez ikakvog krpanja, prekrajanja i barbarskog bušenja novih rupica – spakirala sam u kovčeg i odnijela sa sobom na fakultet. Dok sam ga šetala studentskim ulicama, skrojena isključivo po vlastitim pravilima, osjećala sam nevjerojatan ponos. Postao je moj vjerni suputnik u odrastanju i simbol moje prve prave pobjede.

Dosta vremena nakon tog mog trijumfa, saznala sam i stvarnu povijesnu pozadinu cijele te drame oko lijevih i desnih rupica. Ispostavilo se da je moja majka te večeri, potpuno nesvjesno, branila zakone stare nekoliko stoljeća. Raspored gumba na muškim kaputima vukao je korijene još iz srednjeg vijeka, kada su muškarci nosili mačeve na lijevom boku; odjeća se morala kopčati s desna na lijevo kako drška oružja ne bi zapinjala pri naglom potezanju u slučaju dvoboja. Ženska strana priče dolazila je pak iz vremena raskošnih dvorova, kada su bogate dame bile previše fine da bi se same odijevale, pa su taj posao radile sluškinje. Budući da su te djevojke uglavnom bile dešnjakinje, krojači su gumbe prebacili na lijevu stranu kako bi im olakšali to mukotrpno, svakodnevno pakiranje plemkinja.

Čitajući to, morala sam se nasmijati do suza. Ta stroga, „prirodna“ podjela na muško i žensko kopčanje zapravo je bila samo obični, tvrdoglavi i fosilizirani produžetak daleke prošlosti. Živimo u svijetu u kojem su mačevi i sluškinje odavno postali dio povijesnih udžbenika, ali je modna industrija jednostavno nastavila slijepo ponavljati istu staru naviku – samo zato što je tako lakše i što ne zahtijeva dodatan trud.

Tek godinama kasnije, kad sam se zaposlila i stala na vlastite noge, skupila sam hrabrost i ispričala roditeljima cijelu ovu tajnu operaciju. Smijali smo se zajedno, onako iskreno, a onda smo se, preplavljeni toplom nostalgijom, počeli prisjećati i drugih mojih mladenačkih diverzija. Nekih su se sjećali kroz maglu, no većina mojih tajnih buntova za njih je ostala potpuna i neotkrivena nepoznanica.

Dok smo tako sjedili, primijetila sam kako u majčinim očima žari neka duboka, olakšavajuća sreća. Bio je to sjaj beskrajne roditeljske ljubavi koja je konačno mogla odahnuti i reći: Preživjeli smo. Doista nije bilo lako odgajati jedno prkosno, neshvaćeno i kronično „teško odgojivo“ dijete.

U ono davno doba, dok sam se ja u bolnom tinejdžerskom nemiru budila i vodila rat protiv cijelog svijeta, moji su roditelji spavali dubokim, mirnim snom. Spavali su ušuškani i zaštićeni tradicijom, čvrsto uvjereni da nas pravila koja su naslijedili od svojih starih mogu magično sačuvati od svih modernih životnih oluja.

Ipak, vremenom su postali puno mekši i otvoreniji za ona moja vječna propitkivanja, za ono tvrdoglavo dječje: „Zašto? Ima li to uopće smisla?“

Kad god smo se rastajale, majka mi je brižno, posve automatski popravljala ovratnik jakne i tada sam znala da su za nju lijeve i desne rupice i dalje bile svetinja. To je tradicija koje se jednostavno trebalo držati zato što je to bio jedini siguran svijet koji su poznavali. A ja? Sretna sam što sam svoj plavi kaput uspjela sačuvati točno onakvim kakav je i bio – skrojen po njihovoj prošlosti, a proživljen u mojoj potpunoj slobodi.