Uspjeh bez uspjeha

Uspjeh bez uspjeha

Ponekad me pitaju hoće li biti uspjeha. Pitanje je uvijek isto, ali nikada nije sasvim jasno što se njime misli. Kao da se iza te riječi krije nada da će se nešto konačno smiriti, zatvoriti, popraviti. Da će život jednom reći: sada je u redu.

Čehov bi se na to vjerojatno blago nasmiješio. U njegovim pričama nema uspjeha. Ljudi ne stižu na cilj, ne bivaju nagrađeni, ne dobivaju jasnu potvrdu da su živjeli ispravno. Oni samo — žive. Govore previše ili premalo, nadaju se, promašuju, ostaju. I baš u toj tihoj vjernosti vlastitom životu događa se nešto važnije od uspjeha: prestanak laži prema sebi.

Parmenid ide još dalje. On ne pita kako uspjeti, nego što jest. Ne zanima ga kretanje prema cilju, nego sposobnost da se stane uz ono što već postoji. Ono što jest, jest. Sve drugo je buka mišljenja. U tom svjetlu, uspjeh izgleda kao nemirna potreba da se bude negdje drugdje nego ovdje.

Terapija se često nađe između te dvije tišine. S jedne strane očekivanje promjene, s druge strpljenje da se nešto uopće može vidjeti. Ljudi dolaze s pitanjem kako da budu bolji, jači, sigurniji. A često se dogodi da pravi pomak nastane tek kad se odustane od te utrke. Kad se prvi put kaže: ovako je — i mogu s tim ostati.

Samopouzdanje se tada pokaže ne kao pobjeda, nego kao oslonac. Ne kao osjećaj da će sve ispasti dobro, nego kao tiha odluka da se ne napušta sebe kad nije dobro. To nije spektakularno. To se ne vidi izvana. Ali je pouzdano.

U tom smislu, uspjeh bez uspjeha znači ovo: život koji se više ne mora dokazivati. Odnos u kojem ne moramo pobijediti. Terapiju u kojoj se ne traži ishod, nego prisutnost. Čehov bi rekao — ništa se nije dogodilo. Parmenid bi dodao — upravo tako.

A možda je to i najviše što čovjek može postići: da bude tamo gdje već jest, bez potrebe da to nazove uspjehom.