Autentičnost
Ponekad se čini da nešto propuštamo
Ponekad se čini da nešto propuštamo
Sjedeći za stolom počeli smo strugati površinu crnog papira. Nije to bilo crtanje u klasičnom smislu. Više nalik iskopavanju. Ispod gornjeg sloja pojavila se linija, pa oblik, pa cijela figura. Nešto što nije nastalo u tom trenutku, nego je tamo već bilo, čekajući. Razgovor je često upravo to. Ne stvaramo ništa novo. Ne dodajemo još jedan sloj...
Ponekad me pitaju hoće li biti uspjeha. Pitanje je uvijek isto, ali nikada nije sasvim jasno što se njime misli. Kao da se iza te riječi krije nada da će se nešto konačno smiriti, zatvoriti, popraviti. Da će život jednom reći: sada je u redu.
Postoji jedno. I postoji sve. To jedno danas (ili nakon dva tjedna) može nositi ime Božić,
ne kao znak razlike, nego kao mjesto susreta.Jer ono što se rađa u meni nije vlasništvo blagdana, niti pripada samo onima koji slave.To je tiho jednovanje:s onima koji hodaju istom obalom,s onima koji su daleko,s onima koji ne znaju da je...
"Da bi rastao sporije, ali sigurnije od svih koji žure, da bi hodao polako po zemlji i učio disati.”
Ponekad je dovoljno samo hodati — da zemlja ispod nas primi ono što više ne možemo nositi sami.
(Objavljujem ovo uz pristanak sugovornice čiji su uvidi do kojih je došla tijekom svoje borbe sa panikom i tjeskobom jednostavni i mogu biti od pomoći.)
Jednog ću dana kupiti auto proizveden 1964.
Jutros sam dan prije putovanja, pomislio da sam izgubio novčanik.
Ne znam kad su došle.Ptice.U početku sam mislio da je to tek neka misao,ili blagi propuh iznutra.Ali sad vidim – one traže prostor.
Ne može se u prsima graditi šuma,ali pokušavam.Malo zelenila od jučer.Malo modrine iz sna.Pokoji oblak u međurebrenom razmaku.
Letim kad one lete.Kad ćute, ćutim i ja.Ne iz tuge,nego iz svijesti da riječine bi stale među...
Jato ne zna tko vodi. Niti ptica ne zna kamo točno ide. Ali zna gdje je susjedno krilo. Zna mjeru udaljenosti, osjeća struju zraka, čuje tišinu pokreta. I iz te tvari blizinerađa se ples bez dirigenta –u kojem nitko ne zapovijeda, ali svi odgovaraju.
Nasuprot tome, gomila viče. Gomila traži glas. Traži znak. U njoj pojedinac nestaje, ne iz...
Bio sam dijete. Premalen da hodam grobljem sam. Baka me držala u naručju. Rekla je: "Ona je umrla. Sad će je zakopati."
I sve je bilo gotovo razumljivo – osim jednog detalja.
Na njezinoj ruci… bio je sat.
U mene se uselilo pitanje koje tada nisam znao izgovoriti: Zašto mrtva žena nosi sat?
Možda zato...
Na stadionu – val ruku, pokreta, glasa.