Kiša pada.Ali ne hladi.Gori kao koža što pamti dodir.S neba ne dolazi milost.Dolazi istina.Kap po kap.Ogoljena.
Ostaje samo zemlja.Mokra.I ja na njoj,bez obrane.
Tijelo prima.Duša ne odbija.Kiša me ne pita tko sam.Ona zna.
Bez pritiska da se išta dovrši.
Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".
(Opširnije o mome razgovoru sa AI-em:
AI-Sapiens alkemija :: Vanja-psihoterapija https://share.google/ImDaMa7xGVogGAipq)
Tijekom slaganja knjiga izronila mi danas stara bilježnica, neka vrst dnevnika, ali i prvih pričica koje sam zapisivao. Tada još nisam znao da će jednog dana postojati radionice art terapije, a ova pričica mi nekako izgleda poput uratka s neke slične radionice. Tako da sam se danas zabavljao prepisujući ju 40ak godina nakon što je napisana. U...
Bilo je vremena kada bi netko "navratio", rodbina, prijatelji, bez najave.
Sažetak mnogih razgovora o jednoj pošasti:
Ima nešto nomadsko, putujuće u nama.
Zabilješka za ona vremena kad ništa nije sigurno.
ali osjećaš da te dom još čeka.
Kad svijet zadrhti pod težinom vijesti,
Ne vidiš bol na prvi pogled. Ne čuješ je u glasu kad kažem da sam dobro. Ne znaš da moje tijelo vodi rat svaki dan. Kad vidiš da se smijem i nastavljam dalje, često jedva stojim.
Zadnji mjeseci su postali mjeseci najveće nemoći koju sam doživjela usprkos odrastanju s bolovima. Kao dijete nisam znala kako to nazvati, samo sam...