Pisanje kao lijek

Još jedno jutro s Mirjanom, čitanje njezino uz čašicu razgovora. Kakogod se osjećali lijepo je dijeliti misli i stihove. Dogovor je da ću ovaj zapis i njezinu pjesmu objaviti. Kultura snova naziv je udruge u kojoj se posljednjih godina Mirjana druži sa drugim sanjarima. Oplemenjuju tako živote jedni drugima pa i slučajnim poput mene suputnicima....

Moje tijelo je vremeplov, poput riječkih ulica. Nešto povezuje ove ulice i mene. Pogled neki što bdije nad nama. Hoću li sresti nekog, biti prepoznat? Četrdesetak godina života sažima se u ovu šetnju Korzom, u ovaj pogled ka obzorju, pregršt sjećanja, smiraj.
Lijepo je živjeti, onako usput.

Ovaj program je jako koristan za tebe ako imaš potrebu biti saslušan/a, podržan/a i ako si otvoren/a razgovarati o svojim sljedećim važnim životnim pitanjima:

Patuljak stanuje u kući od zlata, ali kada iz nje izađe voli presretati ljude i prositi. Oduvijek je tako. Zapravo on bi mogao darivati njih, ali se pretvara da on treba pomoć. Zato, pretvarajući se da šepa na jednu nogu i frfljajući dok prosi on radi ono za što se osjeća pozvan. Prošenje je njegova misija. Rano ostavljen od roditelja...

Mirovanje je gospodar pokreta! Ova drevna misao tiče se iskustva razgovora i svodi na pomno osluškivanje sugovornika i samoga sebe. Možda I reći ponešto, ali prije svega čekati da se desi susret, uvid, povezanost, mudrost.

Usklađivanje oslobađa prostor za čuda. Ali ne usklađivanje zbog straha od kazne i odbacivanja ispunjavanjem očekivanja nadređenih po bilo kojoj osnovi. Usklađivanje je to kroz ono što bih nazvao ljubavna mudrost. Dovoljno je dvoje za to. Premda volim samoću, ponekad se desi susret koji smatram sudbinskim. Tada srce kaže: prepusti se, oslobodi svu...

Možemo li opisati ju? Niti anđeoskim jezicima Pavle kaže. Može otpuhati djeliće ega i kao sjemenke maslačka rasuti ih posvuda. Poput velikog praska. Širenje pahuljastih čestica maslačka, širenje atoma, planeta i zvijezda, Širenje, širenje širenje… Do u beskraj. I tu negdje kao dijelići svega, njih dvoje, ona i on, rasplinjuju se, čestice im se...

Ponekad dođe mi da otplovim na svom jastuku u daleko snovito morsko blještavilo blisko mi ozračje što treperi još od praoceana. Moje se biće ponekad pretače u valove i struje, vjetrove i ushite. Moja su sutra i jutra, udisaji i izdisaji i sve što mi se učini mojim ujedno i tvoje i svačije pretočena u Veliko Jedno i zato jutros...