Ponekad fali riječ. Fali slika. Prazno je. Teško. Nekako nepoznato. Mnogima neprihvatljivo. Baš fali nešto. Zato šutim i negodujem u sebi. I puštam nek bude što bude. I kažem - dobro jutro depresijo moja! Može li kavica? Ona šuti. Ja ipak kuham kavu za oboje. Ostajem s njom u tom nekom međustanju. Prihvaćanje je ponekad jedini lijek. Jedno obično...
Jutros ovaj suncokret čeka sunce, ali kiša pada nemilice. Utaborio se na mjestu gdje sam, dok sam kosio poštedio stolisnik. Tako i njega, a da nisam znao. Tako da može gledati na istok dok kiša pada. Kada je sunčano, znamo to, on svoju glavicu okreće sa putujućim suncem. Kada je kiša on, jer i ja bih tako na njegovom...
Dovoljno je reći ovdje. Ja ne bih tome dodao sada premda je u trendu. Samo ovdje je dovoljno. Dijelim to jer možda će još netko kad izgovori ovdje osjetiti isto što osjećam ja kada to kažem. Ovdje ja ležim, sjedim, hodam, stojim. Sve to mogu, ali ne mogu pobjeći od ovdje. Ono je sa mnom gdje god pođem. Ovdje...
U malenom vjenčiću od cvijeća koji smo zajedno ispleli slučajno se našla dva malena pauka. Gledajući ih umišljamo da su mužjak i ženka. Tako ih vidimo. Ona na svojoj strani, ljuljala se na jednoj travci. On poput nekog plahog gospodina skriven iza roza cvjetne latice. Osjećam njegovu sramežljivu zaljubljenost. Navijam za njega. Budi muško! Kažem...
Postoji Veliki Simbol. Zovemo ga različitim imenima. Bez njega lutamo. On je vjeran sebi. I vjeran je nama. Ali mi nismo vjerni kada bismo Ga pretvorili u znak koji svima znači isto poput strelice na prometnici što kaže idi pravo, sada lijevo. No postoji višeznačje. Postoje slojevi, lutanja, spirale. Neki su tako kružili četrdeset godina. Da li još...
Vidi ti nju, lukavu!
Jedan afrički dječak u Isusovačkoj školi (knjiga Afrička inicijacija) pita se kakva je to povijest u kojoj su najvažniji oni koji predvode ratnička osvajanja. Jedna djevojka na Tibetu (film Sedam godina ma Tibetu) pita njemačkog alpinistu kako to da se on diči svojim medaljama. Ona osjeća susramlje. I ja ga osjećam danas zbog ovog u čemu živimo, iz...
Mogu se igrati nepokretan. Naučio sam to kao dječačić na kauču čekajući baku da dođe s posla. Moji prvi crtani filmovi nastajali su u mojoj mašti dok sam gledao linije na stropu. Ispucali strop bio je moje kino. Televizije nije bilo. Čekao sam baku. Ili da netko od susjeda dođe s kravama na potok koji je tekao tik uz moju...
Pisanje mi je važno za opstanak jer ponekad postoji nešto što nikome ne mogu reći, pa niti sebi priznati, ako to ne napišem. Tada to izađe i tek mi je tada jasno da mi je taj izričaj nedostajao da prodišem, da živim ovo svoje danas, da mi se oči zasvijetle i razvuku u osmijeh ili zasuze. Lijepo li je tada,...
Slušam sat. Nisam baš nešto spavao. Svadljiv sam jutros. Kroasana nije pomogla. Trebam li rastaviti sat? Proučiti ga i u njemu pronaći vrijeme? Ako je vrijeme apriorno iskustvu čemu sat? Ja ću ga rastaviti! Jer noćas kad sam se probudio u pola jedan tri sata nisam mogao zaspati. A jutros smo kasnili u kafić Porat pa nije bilo više...
Možda se malo sramim jer ne idem često na groblje. Idem kad se inače ide, običajno, usklađujući se s ljudima iz okruženja. Nikada mi nije sjela ta navika da se na groblje treba ići, urediti ga. Radim to preko volje i sram me je. Sram me je jer me, ustvari, nije sram. Neki buntovni sram je to, u sebi...
Jučer u tekstu "Ona" spomenuh tu riječ - duša. I napisao sam ju malim slovom, a danas ispravljam grešku i pišem Duša. Sve sam hrabriji, primjećujem, u svojem otporu prema sustavno usađivanoj statistici. Nije to lako. Jer kada se dođe na studij psihologije prije svega je teško "upasti", a kada upadneš onda si lijepo izbij iz glave riječ duša. A...