Neko novo vrijeme. Nešto se dogodilo među nama, u svima nama. Osjetim to dok razgovaram sa prijateljima ili tijekom terapijskih susreta. Postoji strah, od sutrašnjice. Priča se o novom normalnom. Ali, što bi to bilo novo normalno? Što uopće znači normalno. Eto o tome ću jutros razmišljati. Normalno? Primjećujem u toj riječi jednu drugu riječ -...
Zanimljivo je u kontekstu neke duhovne prakse da - radio ju ili ne radio čovjek se opet ne mijenja, vidim po sebi, pa se zapitam da li je promjena uopće moguća i da li su sve te prakse na neki način besmislene?
Kada sam u djetinjstvu bio zbunjen čitao sam romane Laso ili Alan forda. I dalje sam bio zbunjen ali me nije smetalo. Pomalo mi nedostaje jedan predmet iz prva četiri razreda osnovne škole. Zvao se priroda i društvo. Sve je tu nekako bilo jednostavnije. Lava je šišao miš, a Ivo i Ana imali malog psa Šarka u čitanci Sunce na...
To staro dosadno pitanje tko sam ja jučer se pojavilo u jednom terapijskom razgovoru i tako smo pričali o tome kako smo se eto našli u ovom vremenu i prostoru u nekom mjestu i državi s nekom imovinom i tijelom itd. A mogli se pojaviti bilo gdje i kada i sa bilo kojom pripadnošću ili spolom. Sve to nabrojano pomalo...
Ponekad je jedino važno sačuvati mir. Barem izvanjski. Pa i ako unutra kuha. Mirno sjediti. I ne zaboraviti disati. Udah... izdah...udah... izdah. Tu negdje između sam ja. Tu negdje je dom. Tu mi ne treba mnogo.
Čestitke Romima na njihov dan. Ovu njihovu zastavu bih proglasio svjetskom. Plava boja neba, zelena boja raslinja na zemlji i kotač koji predstavlja putovanje. Sjetih se predivnog filma: " Cigani lete u nebo". A himna, gyelem gyelem... Idem idem... Ima li ljepše himne? Ima li ljepše, univerzalnije zastave? Nema i točka! Ova zastava nadilazi granice...
Ova naša zemljica... ljepotom tako široka, a javnim mišljenjem tako tijesna. Volio bih da se ljepota krajolika prelije u promišljanja, al' nam nekako ne ide. I zato se na fejsu povezujem - što bi se reklo dodajem il' pristajem da budem dodan - onima koji misle drukčije, koji misle sebe sa svojim manama, vrlinama, širinama i dubinama. Moramo nekako...
Ako ne pomaknem sat ja mogu putovati kroz vrijeme. Kaskam za svima. Nekako po svom. I ja idem naprijed, ali sporije. Pa moj želudac više toga probavi premda se trudim manje. U ovo vrijeme kada svi stojimo i brojimo, čekajući da se sve vrati na staro - želim se smiriti. Zato ne pomičem sat. Moj vlak stoji na stanici. Mijenja...
Lijepo je ovo čuti od voljene: Ta tvoja nevezanost za ishod je izvor milosti. Kao da baciš sjeme, pustiš ga da klija bez micanja zemlje i provjeravanja da li klija. A u meni polje narcisa cvjeta.
Gledam, slušam vijesti jutros.
Ali to nisu moje vijesti, ja nisam odavde, ovo nasilje nisam ja, ovo takmičenje nisam ja, niti ove prepirke i pomama za vlašću i kupnja da bi se bilo netko i nešto nisam.
Ja sam slobodna šetnja šumom i radost pogleda u samoniklo bilje ja sam slušanje cvrkuta ptica što skakuću po granama,...
Jučer dok sam uživao u pogledu s Vratnika pomislih kako je zgodno ovo iskustvo: autom preko Kapele prema Senju, zaustavljanje na velebitskom sedlu, uspinjanje kojih pedesetak metara i onda... Nije baš neko planinarsko iskustvo autom doći ovako blizu vrha, potom malo uspinjanja, a onda pogled. Snijeg, more i otoci. Jutros razmišljam zašto bi se...
Veliko polje ispred polegnutog stabla. Netko se s motornom pilom igrao i oblikovao njegov donji dio. Srušeno ležeće stablo ispred natopljenog polja. Dok šetam moje se misli miješaju s mislima mojih prijatelja što na terapijskim susretima dijele svoje misli sa mnom. Tako je netko neki dan spomenuo riječ "otploviti" i ta me je riječ posjetila dok...