Pijem jaču kavu. Instant kava mi ne godi. U zemlji dosada. Želja za povlačenjem. Za odlaskom u šumu. Da li je medvjeđi luk počeo nicati? Znam da nije, ali volio bih da jest. Uskoro će. Šuma mi nedostaje.
Oblaci i lavež. Danas se ne čuju ptice. Cvrkuću li samo kad izranja sunce? Kao dijete pitam se. Čuje se pijetao. Pa i on je na čelu hodajućih ptica - kokica. Gledam ih kako čeprkaju po vrtu. Iz daljine čujem još jedno kukurikanje, piskutavo. Mladi pijetao koji se tek uči. Ovaj stariji, bliži mu odgovara s autoritetom. Ili tek...
Kada se desi urušavanje postanemo si nekako važni. Razbudi se nagon koji onda zovemo "veliko srce" i "svi smo jedno". Treba uživati unatoč patnji u tom iskustvu "velikog srca". Znamo naime, prisjećamo se, da to obično ne traje dugo. Ali želimo vjerovati! Utopije nisu bez smisla, one prizivaju raj koji je možda nekoć bio ili će možda jednom biti....
Čitam, kuham, šetam, osluškujem... probavljam iskustva iz prethodne godine. Očekujem goste - blagost i mladost u mislima i navikama. Vrebam ih poput mojeg mačka što mirno čeka pored krtičnjaka. Volim živjeti premda pomalo još uvijek zbunjen i začuđen. To nešto staro će proći i doći nešto novo, a ovo što tu mijenu promatra, to neko moje "ja" -...
I što ste radili tad u tom trenutku kad vam je falila ta osoba?
Postoji to nešto što nam je svima zajedničko, neka ista kaša u kojoj se kuhamo. Ali i u takvom ambijentu možemo osluhnuti tko smo i što smo, postati začin koji doprinosi okusu. Nisu mi jasni oni koji se ponašaju kao da nisu dio svega ovoga što se zbiva. Sliče mi njihovi protesti na neki mladenački bunt, kao kad se...
Iza virusa primjećujem preplavljujući strah. Obilje straha između tekstova i izjava. U redu je slijediti upute, u redu je da pazimo jedni na druge, ali mislim da je važno osim praćenja situacije u okruženju pratiti i vlatito stanje svijesti. To nije lako jer postoji i nešto što se zove "psihologija mase", a globalni protok informacija stvara plimni...
U ovom zbunjujućem razdoblju prisjetih se jednog prijašnjeg zapisa. Čini se da nam je poljuljana sigurnost. Kod mnogih primjećujem sklonost traženju odgovora izvana, od neke institucije ili autoritativne osobe. No sklon sam tvrdnji da nam je svima važno iznaći vlastiti odgovor i put. Postoje trenuci kad nam je zakoračiti u nepoznato, neprohodno....
Nemamo nadzora nad time tko nas donosi na svijet, ne možemo utjecati na tijek našeg odgoja, ne možemo natjerati kulturu da odjednom postane gostoljubiva. No dobra je vijest da čak i nakon povrede, čak i u zarobljenom stanju možemo vratiti svoj život. (C. P. Estes) Kako? Smionim ulaskom u vlastiti proces samo-istraživanja potaknutim već dobro...
Danas, navodno, najdepresivniji dan u godini. Gledam kroz prozor, magla miluje grane stabala u parku, depresivno? Ili možda lijepo? Ovisi o načinu gledanja. Puno toga ovisi o načinu gledanja, a to se uči i vježba. Uče nas tome roditelji, učitelji, novine, televizija ponekad i psiholozi, sa svojim načinom gledanja, koji su godinama pročišćavali,...
Ne mogu voljeti drugog ako ne volim sebe. Ne mogu zavoljeti sebe ako ne poznajem sebe. Ljubav i istina idu ruku pod ruku, u meni samom, u mojoj svjesnosti i načinu izražavanja. Mogu biti blizak s drugima ako nisam otuđen od sebe. Biti osoba znači upravo to, to jest ne biti netko drugi ili nešto drugo, puki objekt samo...
Biti u dodiru s ovim što jest, što gledam, slušam, dodirujem, kušam, a ne s mislima o tome. Čini se jednostavno, ali je izazov. Primijetio sam to nakon jedne četverodnevne radionice devedesetih tijekom edukacije za Gestalt terapeuta. Umjesto obilja emocija - jednostavni pokreti - svjesnost dok hodamo, sijedimo, ležimo, gledamo... I tek četvrti dan...